Prije nekoliko godina objavljen je intervju s pijanistom Arthurom Rubinsteinom u kojem je novinarka tražila tajnu pobjeđivanja monotonije u izvođenju iste partiture tisuću puta. Glazbenik je prepričao jedan razgovor s Picassom u kojem se usudio upitati ga kako je bio sposoban toliko puta ponavljati jedan te isti motiv: gitaru, rešetku i stolac. Odgovor nije trebalo čekati: “Nikada nije isto, svjetlost je druga, boje se mijenjaju, kist je drukčiji a ni ja nisam uvijek isti svakog dana, moje raspoloženje se mijenja… i svaki put vidim drugačiji motiv.”

Taj odgovor može poslužiti kao uvod pogodan za temu vjernosti. Vjernost je nešto živo. Vjerni smo nekoj osobi koja je svakog dana drukčija kao što je istovremeno naš odgovor svaki put drugačiji. Vjernost je obnova, ponovno rađanje, ritam, sklad; to je svakodnevno izmišljanje novog postojanja pred nepredvidivim reakcijama druge osobe.

Vjernost je potvrda, prilagodljivost, nada, ljepota. Sve ono što je jako daleko od mrtvačke ukočenosti, tvrdoglavosti kamena ili mrske i dosadne jednoličnosti. Vjernost nije nešto mehaničko, nepomično i nečovječno. Vjernost se ne sastoji od odbacivanja promjene već od prožimanja vječnošću te promjenjive budućnosti.

Netko je kazao da samo izvori mogu podnijeti prolaz vremena. Tome treba dodati da ili smo sposobni otkriti izvor a da ga pritom ne zablatimo ili ćemo se predati u projektu, jer u konačnici svaka prava vjernost podrazumijeva nadracionalan i mističan element reda; sačinjena je od vjere.

Vjere koja je uvijek potrebna jer se kroz čitav život uzaludno trudimo tražiti od jednog ljudskog bića nešto što nam po svojoj vlastitoj prirodi ne može dati. Žudnja za srećom svakog čovjeka toliko je beskrajna da žurno to zahtijeva od onog koji mu je najbliže, a kad se dobije nedostatan odgovor neminovno nastupa razočaranje. Ima potreba koje samo Bog može zadovoljiti te stoga ili ljubimo Boga u drugome ili dajemo božansko značenje našoj vjernosti ili će nam iscuriti poput pijeska među prstima. Muž i žena, ne vrate li se Bogu, usmjerit će se jedno na drugo da bi zadovoljili svoje potrebe, zahtijevat će više seksa, više novca, više komfora, ali u konačnici će ostati razočarani. Sada doista imamo razlog za borbu. Više ne radimo u prazno, naš trud ima smjer i smisao – Boga, a Bog, koji je ljubav, iznutra potiče naše osvajanje.

Morate prionuti na posao objema rukama. Ako se jedno ne trudi, drugo će se morati dvostruko potruditi. Točno je da ljubav tome pomaže, ali nema prava prebaciti sav teret na jednu stranu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonija Vázqueza “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.