TEMELJI ZDRAVOG BRAKA

Nesuglasice i krize u braku – evo kako ih prebroditi!

Brak je u krizi. Obitelj je u krizi. Koliko li smo samo puta čuli te tvrdnje s prividnom sigurnošću ili s razočarenjem i očajavanjem! Moderni filozof Julian Maria ističe da riječ kriza ponajprije znači dezorijentiranost da bi zaključio, citirajući Ortegu u jednom izrazu koji često čujemo: izgubiti kompas.

Foto: Pixabay.com

Nisu li rijeke tinte potrošene na toliko rasprostranjenu krizu. Malo je tema zadobilo tako veliku pozornost u zadnjih nekoliko godina. Brojni svesci i priručnici raspravljaju o tome na policama knjižara. Njihove stranice, u većini slučajeva, ne sadrže ništa drugo doli loših zakrpa kojima se želi poduprijeti zgrada u ruševinama. Kako ne bi došlo do toga kad je cement zapravo pijesak, armatura nije željezna, a blokovi od granita zamijenjeni su kartonskim, obojani sivom bojom i poprskani crnom. Čemu nam služe planovi? Što nam vrijede nacrti? Sagradili smo kuću na temeljima koji su zapravo zamka — kako li ćemo se održati na nogama? Pieper to jasno kaže: “Ne postoji nitko tko zna što je ljubav, ako nema na umu i ne poznaje prirodu čovjeka i njegovu sudbinu.”

Da bismo mogli razgovarati o ljudskoj ljubavi i braku, trebamo si postaviti niz ključnih pitanja:

  • Što je osoba?
  • Što je muškarac, a što žena?
  • Koji su potencijali, a koja ograničenja u dubini njihove prirode?
  • Što je ljudska ljubav?
  • Odakle izvire i kamo ide?
  • Što je brak? Koja je njegova svrha?
  • Što je sreća koju toliko tražimo?
  • Je li moguća?

Ne složimo li se s tim osnovnim tvrdnjama, mogli bismo se izgubiti u babilonskoj kuli gdje svi pričaju, a nitko nikoga ne razumije.

Usprkos onom što govore stručnjaci koji su toliko puta zapravo stručnjaci neuspjeha, tu ne pomažu recepti, imamo ih i previše. Nedostaju nam uzori. Mnogo je jeftine dekoracije. Trebamo pronaći dovoljno pouzdanu građu koja će biti sposobna oduprijeti se svakom vjetru i dovoljno savitljiva da odolijeva snažnim potresima.

No koja nam korist ako izgradimo samo kuću a ne obnovimo i tvornicu! Potrebno je obnoviti čitav grad. Grad u kojem će stanovati mladi trećega tisućljeća. Vrlo je važno učiniti to dobro.

Muškarci i žene koji danas stvaraju svoj dom moraju raširiti svoje srce da u njega stane čitav grad koji će obuhvatiti čitav svijet. Valja podignuti pogled i o novom načinu života na zemlji pomisliti: “Ambiciozno!” O načinu da se voli odlučnije, sigurnije, a istovremeno s više zanosa, optimizma, radosti.

Previše je frustracija u današnje vrijeme. Dali su nam mračan i crn pogled na brak koji je grub i bez duha.

Previše je sebičnosti, a nedostaje nam ambicija.

Kažu nam da je malo ljubavi u braku. Licemjeri, zar je možda ima mnogo izvan braka?

Otkuda početi?

Biti osoba: biti muškarac i biti žena. Ako sanjamo o dugoj i plodnoj ljubavi. Ako smo spremni “predati” svoj život, više no “potrošiti” ga. Ako su naše srce i naša žeđ za velikim stvarima još uvijek napeti i čeznutljivi za životom u svoj punini, prijeko je potrebno izgraditi kuću na čvrstim i sigurnim temeljima. Trebamo se produbiti u uzvišenom dostojanstvu na koje je čovjek oduvijek pozvan.

Jedan poznati psihijatar nedavno mi je objašnjavao: “Kriza u braku, bračne nesuglasice? Ne vjeruj u to, ta se bolest pojavila puno prije. Kriza je u osobama.”

Ono što se zapravo razderalo je tkivo muškarca i žene kao takvih. Naravno, ako spojiš dvije bezoblične osobe bez leđne moždine i kralješnice, dobit ćeš čudovište.

Valja početi od unatrag. Što se dogodilo? Nema muškaraca? Nema žena? Zar je točno da je čovjek umro?

Nije ni čudno da je došlo do toga. Briljantnošću svojstvenom francuskom jeziku, davno je neki intelektualac promicao jednu boutade (dosjetku) koja je cinična, ali uistinu izražava njegovo stanje duše: “Bog je mrtav, čovjek je mrtav, a i ja sam ne osjećam se nimalo dobro.”

Zasigurno ima nečeg u tome. Milijuni i milijuni ljudi ne osjećaju se nimalo dobro. Mogu ih uznemiriti zvukovi i pokreti, zaslijepiti treperava svjetla prolaznih uspjeha, tonu u ponore vlastitog ništavila bez dna. To je ista stvar. Suh jezik i ljepljiv um slika je koju bi zatekli da se pogledaju u ogledalo.

Ne, čovjek nije mrtav, nego ima simptome triju velikih bolesti koje su se s obilježjima epidemije širile đavolskom brzinom — to je prava riječ za to — od komunikacija ovog stoljeća do autoceste s tri traka požude.

S jedne strane, najdrskiji potrošački mentalitet. Gušenje zbog loše probavljenosti stisnulo je pluća kojima je ponestalo zraka. Plod napora i rada izazvao je bujice znoja, no istovremeno pokrenuo lavinu robe i usluga koje su stvarale potrebu u čovjeku za njihovim trošenjem kako bi prouzročile nestašicu koja će zahtijevati ponovni rad. Sam si je to skuhao, sam će to i pojesti. Zašto da to podijeli s tisućama djece koja umiru od gladi u drugim zemljama? Ona nisu važna, nemaju novca za kupnju.

To je nezasitna žeđ da se ima i zgrće, a ne da se postoji i dijeli. Postoji li možda neki bračni projekt koji ne bi uključivao vlastiti stan, sofisticirane kućanske aparate i najmoderniju glazbenu liniju? Od onog — s tobom u dobru i u zlu došli smo do “nemam što s tobom tražiti dok si ne budemo mogli priuštiti dvije večere tjedno u restoranu s četiri zvjezdice, zimovanje i mondenu plažu”.

Pretjerujem? Jesi li ikad razmišljao o tome koliko flomastera, kemijskih olovaka, nalivpera troše tvoja najmlađa djeca? Kad tvoje dijete provede vikend s prijateljima — koliko mu novca daš? Što to znači? Da se najmanje polovica minimalnih prihoda jedne obitelji potroši na slične stvari.

Druga je bolest zarazna i odbojna. Val hedonizma koji se širi preko kanala pojedinih programa na televiziji iskvario je čak i same domove. Uz uživanje svega što imamo na dohvat ruke, iscrpljujemo naše tijelo, štoviše, našu dušu, jer ma koliko god se trudili, ne postoji ni jedna stanica u našem organizmu kojoj život ne daje duša koja podržava njezino postojanje. Od Freuda do danas razvila se lavina putenosti koju ni on sam nije mogao predvidjeti. Nema korita ni kočnice ni kraja. Traži se užitak pod svaku cijenu.

Da, da, ali što nam je činiti? I ti sam upravo si rekao kako se radi o jednom valu. Kako da ga zaustavim? Pomoću nasipa zvanog snaga. Snaga da se ugasi program na TV-u iako si sam sa svojom suprugom i iako si prešao pedesetu godinu života. Snaga da ne kupuješ svojim novcem kćeri hlače tako uske da ih mora oblačiti žlicom za cipele i onu prozirnu bluzu koja je tisuću puta gora nego da ne nosi ništa na sebi. Snaga za svakodnevno prelistavanje novina koje ulaze u kuću i kidanje stranica čiji sadržaj prlja čak i fotelje.

I uz snagu dodati darovitost, maštu koje nam ne nedostaje da bi u vlastitom domu organizirali tulum na kojem će se dečki i cure tisuću puta bolje provesti nego u nekoj diskoteci.

Jesi li pokušao napraviti nešto slično? Ne možemo ništa ne poduzeti i stajati prekriženih ruku. Pokušaj, pokušaj. Ponovi, ponovi. Isto kao i oni! I vidjet ćeš kako se u kući udiše čišći zrak i kako ljepše miriše.

Sav taj materijalizam i hedonizam provlačio se po našem živčanom sustavu sve dok nije zarazio glavu i prouzrokovao teške povrede na mozgu. Ako sam prije, kad sam radio što mi je padalo na pamet, osjetio u sebi žalac nemira, bolje bi mi bilo da sam razmišljao u skladu sa svojim ponašanjem pa bih postigao anesteziju. To je pravi morfij. Bolest me razara, ali ja ne osjećam bol.

Simptomi u bolesnika su sljedeći: dobro i zlo nisu cilj. “Tako je, ako vam se tako i čini” kao što je govorio Pirandello. Ja sam zakonodavac; sam sebi odabirem svoje zakone ponašanja kako mi to nalažu moji hirovi. Ono što mi pruža užitak, korisno je, a ono što mi pruža užitak i što mi je korisno, moralno je.

U trenutku prosuđivanja, zašto bih tražio nezavisnog suca? Ako sam samostalno donio svoje zakone, primijenit ću ih na svoj način i biti pritom samilostan.

Moral? Ta se tema mijenja kao moda. A ako sam spreman prihvaćati, poštujem moral većine.

Načela? Ciljevi? Zbog čega? Ja sam kralj svog postojanja — početak i kraj svih stvari i sam sebi centar svijeta, kompas i upravitelj svih svojih postupaka.

Znam, karikirao sam u nekim slučajevima da bih istaknuo ono najzanimljivije, no činjenice su tu.

Razmisli, razmisli dobro o tome i vidjet ćeš kako u sebi nosimo virus tih bolesti koje sam ti upravo opisao u nekoliko redaka.

Nije važno jeste li bolesni, ono što je doista ključno je da se želite izliječiti.

Pronaći način što bržeg ozdravljenja.

Čovjek je živ

Čovjek je živ. Čovjek nije umro. Bolestan je. No nema tog raka koji je sposoban uništiti njegovu beskonačnu dimenziju. Ispod tih simptoma bolesti, klija, iako on to ni ne zna ili možda ne želi vidjeti, sjeme njegova uskrsnuća.

Mit o modernom čovjeku izmislila je nekolicina sociologa, no njega su mnogi nažalost prihvatili kao jednostavnu i nedvojbenu istinu. Izvana gledano, život se zasigurno jako promijenio, ali sam čovjek nije. Načela njegove sreće jednaka su kao što su uvijek bila: ljubav, brak, obitelj, ljepota, istina, a iznad svega mir (…) Čovjek ima isto porijeklo kao i prije, jednake umne sposobnosti, slobodnu volju, isto srce koje se može radovati i patiti, istu sudbinu (D. von Hildebrand, Kršćanski odgoj)

Čovjek nije umro, ali je svojim ponašanjem uzrokovao mrtvačku ukočenost. No još uvijek nije izumljen — niti će ikad biti — stroj sposoban ubiti samu dušu. Muškarac i žena trebaju znati da u dubini njihova duha postoji jedna harfa poput one Becquerove gdje bije stvaralački duh nove ere svjetla i sreće koja samo čeka jedan glas da joj kaže kao Lazaru: Ustani i hodaj!

Čovjek ne može živjeti kao kamen, biljka ili životinja. On mora živjeti kao čovjek. “Imajte dušu, imajte dušu — treba vam!” — vikao je Rostand.

Biti čovjek znači raditi ono što želiš, iz razloga zbog kojeg to želiš, s ciljem koji želiš.

U njegovoj slobodi nalaze se njegovo ropstvo i njegova veličina. Jedino je on sposoban ostaviti pečat svoje osobnosti u svemu onom što dotakne pretvarajući ono prema čemu smo ravnodušni u nešto vrijedno hvale ili pokude.

Biti čovjek znači biti sposoban razlikovati da su dobro i zlo nešto u samom čovjeku, neovisno o bilo kojem subjektivnom ili povijesnom mišljenju. Istina i pogreška nisu, dakle, djeca vremena , nego, bolje rečeno, majke vremena.

Nismo spremni priznati

Odbijamo prihvatiti ljubav kao potrošnu robu koja se uzme na tržnici u zamjenu za materijalno i ograničeno blagostanje.

Nismo spremni prihvatiti sitničav redukcionizam koji je ograničio ljubav na proste seksualne nagone, ako ne i na životinjske.

Vrijeđaju nas kada misle da nismo sposobni voljeti obveze predajući se toj borbi kojoj je smrt svjedok.

Vrijeđaju nas kada nam niječu sposobnost prevladavanja prepreka, svladavanja poteškoća i vladanja životnim situacijama.

Ne želimo slušati one koji nam govore da smo centar svijeta.

Dovoljno smo realni da bismo spoznali koliki je naš teret ograničenosti i kolika je naša odvažnost koja je potrebna da bismo ih prevladali kad ih spoznamo.

Uporno su se trudili ukrasti nam osobnost pretvorivši nas u čopor. Već dovoljno dugo živimo da bismo shvatili da ne postoje dva ista muškarca niti dvije iste žene te je stoga i naša pustolovina nešto apsolutno jedinstveno i neponovljivo.

Odlučno odbijamo prihvatiti da tisuću laži može izgraditi jednu istinu.

Nismo spremni pomiriti se s time da osnovni zakoni prirode, koji su ujedno važni za život društva, budu vrijeđani i ismijavani snagom većine.

Odbojno nam je misliti, kao što neki kažu, da je čovjek apsurdna životinja, jedina greška prirode ili skup nagona. Ne vjerujemo u to, ma kako velika bila slova kojima su napisana imena autora tih misli u povijesnim knjigama.

Muškarac i žena nisu se promijenili. Nije točno da pomodnost mijenja čovjeka; zaslijepljenost se događa ostavljajući za sobom prolazni trag; može ljude učiniti boljima ili lošijima, no nećemo biti toliko naivni da joj dademo sposobnost mijenjanja prirode ljudi. Moda nije izmišljena jučer. Već je Seneka izjavljivao da trčimo više za onim što je novo nego za onim što je bolje; no uvijek će doći nešto novije i posljednjem novitetu zabiti nož u leđa.

“Oprosti mi što sam olakšao dušu, morao sam posjeći drvo da bih mogao preorati tlo. Još uvijek je puno trnja koje valja iščupati da bih mogao ostaviti otvorenu brazdu za sjetvu.”

Sada, dakle, možemo nastaviti s pitanjima koje sam ti postavio da bismo krenuli u potragu za onim što jesmo. Što je muškarac? Što je žena? Jedino ako poznajemo građu, ako razumijemo zašto je njihovo ponašanje takvo, možemo ih početi prihvaćati, primati i voljeti.

Razumijevanje je zadaća ljubavi koja se ispunjava razumom.

Skrenimo pozornost na tri ili četiri osnovne spoznaje. Potrebne su nam da bismo postavili dobre temelje našem braku. Ne zaboravi da ono što čini snažnim neko drvo nije broj ni duljina njegovih grana već dubina i zdravlje njegovih korijena.

Zapamtite:

  • Kriza je u osobama, ne u braku.
  • Nije važno jeste li bolesni, ono što je doista ključno je želite li se izliječiti.
  • Prihvatiti drugoga onakvim kakav jest i voljeti ga sa svim njegovim manama.
  • Umjesto da gledamo prepreke moramo otkriti mogućnosti.
  • Naučiti dva nova umijeća: umijeće svađanja i umijeće ponovnog mirenja.

Razmislite…

  • Pogrešno je misliti da je brak “žrtveno janje” za sve naše tjeskobe. Potrebno je prethodno analizirati prolazim li ja kao osoba kroz krizu.
  • Znajte da će nakon zajedničkih četrdeset godina brak biti sretniji, ako smo znali ulagati napore da proživimo svako prethodno razdoblje.
  • Imajte na umu da ne možemo sakupiti sve moguće uvrede drugoga u škrinju sjećanja. Njegujte zaborav koji se pretvara u radost življenja.
  • Znajte da brak nije tržnica niti turnir prava i dužnosti. Onaj koji najviše daje dosiže najvišu razinu sreće.
  • Znajte da muškarac i žena razmišljaju, osjećaju i ponašaju se drugačije. Moramo poštovati i razumjeti. Ima brakova koji nakon četrdeset godina nisu spoznali tu veliku istinu i traže od drugog ono što mu on/ona ne može dati.

Razgovarajte:

  • Razgovarajte o tome kako možete svakodnevno naći vremena da biste mogli na trenutak razgovarati nasamo. Za vikend se mora predvidjeti jedan zajednički izlazak bez prijatelja.
  • Razgovarajte “bez straha” o onom što vas najviše čudi, vrijeđa te o načinu na koji to prevladati.
  • Razgovarajte nakon “prepirke”, nemojte lažno zatvarati rane da se ne bi ponovo kopalo po temi. Potražite prikladan i miran trenutak da biste pronašli srž problema i način da se to izgladi.
  • Razgovarati o ponašanjima koja nam se ne sviđaju u našim obiteljima ili kod prijatelja nije kritika. Ne radi se o osuđivanju osoba ni njihovih namjera. Svaki bračni par mora imati svoj stil, koji proizlazi iz osobnosti jednog i drugog

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonia Vázqueza  Brak za novo vrijeme. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

Objavljeno: 12. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi