Biti s nekim zajedno dugo pa i doživotno, postaje sve teže ako smo preblizu, ali također nije dobro ako smo previše međusobno udaljeni. Optimalni omjer i dinamika međusobnog približavanja i udaljavanja predstavljaju “zlatnu sredinu” dugog i kvalitetnog bračnog zajedništva.

Poznata uzrečica “sretnih” bračnih partnera, kako su oni “jedna duša u dva tijela”, često je samo fasadna varka za brak, u kojemu jedna strana dominira nad drugom, u kojemu oboje moraju “biti jedno”, ali ne misle i ne doživljavaju isto, u kojemu se neslaganja potiskuju, konflikti ne priznaju, a zajednička sreća uspješno glumi za bližu i daljnju okolinu.

Kada sam u svojim mnogim razgovorima s bračnim partnerima upitao jednoga kako vidi svoju bračnu situaciju odgovorio mi je: “Znate, mi se toliko slažemo i isto mislimo, da je dovoljno razgovarati s jednim od nas i ne treba to pitati i drugoga!”, tada znam da imam pred sobom težak bračni problem i da ću morati mnogo s njima raditi da im pomognem.

Kvalitetan bračni odnos na dugu prugu zahtijeva maksimalnu slobodu svakodnevnog odlučivanja za blizinu i  zajedništvo s uvijek otvorenom opcijom slobodnog udaljavanja i slobodnog međusobnog ponovnog približavanja. Budući da sam tijekom vlastitog braka često izbivao iz kuće (dežurstva u bolnici, seminari i predavanja u inozemstvu i drugo) znao sam govoriti ženi: “Moram priznati da mi često odgovara da te malo napustim, ali mi je još draže kada ti se za nekoliko dana vraćam!”

U svojim knjigama o braku na više sam mjesta napisao, da bi se ono obećanje međusobne bračne vjernosti i ljubavi pred oltarom na vjenčanju trebalo barem jednom tjedno, a bilo bi idealno svakodnevno, ponavljati, obnavljati i uvijek nanovo ratificirati.

Samo slobodna bračna blizina i zajedništvo se može dugo i kvalitetno uživati. Samo takva bračna zajednica je stvarno sretna. Nažalost, mnogi ostaju u braku i blizu bračnog partnera jer moraju, a ne jer to i dalje žele. Često su razlozi djeca, zajednički imetak, socijalni status, stav okoline, tradicija, linija manjeg otpora, inertnost.

U takvim “sačuvanim” brakovima nije lako izdržati svakodnevnu blizinu partnera kojega više ne volimo, pa možda čak i mrzimo. To nije dobro niti za djecu iz takvoga braka. Ona itekako dobro znaju kada se roditelji vole, kako se međusobno doživljavaju i jesu li iskreno i slobodno zajedno.

Što je s našim brakom? Kada smo zadnji put “ratificirali bračni ugovor” koji smo potpisali na vjenčanju? Važi li on još uopće za nas? Jesmo li u braku zato što moramo ili zato što to još uvijek želimo? Je li naš brak stvarna intimna zajednica dviju slobodnih osoba koje se vole ili samo neosobna institucija, bilo crkvena bilo društvena? Žrtvujmo jedan “krimić” na televiziji i razgovarajmo o tome pred ugašenim televizijskim ekranom!

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.