U tome mi se trenutku činilo da je jedina stvar koja drži moj brak na životu puka snaga volje. I to je stvarno bilo tako, i bilo je dovoljno. Došao sam do samoga dna, ali pronašao sam stijenu, i ona mi je bila potpora.

1. „Dok nas smrt ne rastavi” je najteži oblik utjehe.

Nikada nisam očekivao da ću u braku mržnju osjećati onako snažno kao što sam osjećao ljubav. Ako vas to sablažnjava, sablaznilo je i mene.No Katekizam Katoličke Crkve (KKC § 1767) pojašnjava strasti, i objašnjava da osjećaji nisu ni dobri niti zli. Osjećaj mržnje je nevoljni odgovor na nešto veoma uvredljivo. Suprotno tome, gajenje mržnje i/ili zlo postupanje je grješno jer je tu uključena vaša volja – vi ste to izabrali.

Moja supruga i ja izabrali smo nešto drugo – obvezu. Obećali smo da nikada nećemo izreći riječ na „r”. Razvod nije bio opcija.

Kada je jedan moj prijatelj stupao u treći brak, rekao mi kako doista osjeća da je toga puta drugačije. Tri godine kasnije bilo je gotovo. Rekao je: „U svojima sam trima brakovima uočio zajednički nazivnik – sebe. To me nekako plaši.”

Razgovarao sam s njime o svojim vlastitim velikim borbama, i kako je i poslije trideset godina moj brak čvrst i stvarno vrijedan svega. Kada sam objasnio naše obvezivanje da neće biti „riječi na r”, koliko god se uzrujani osjećali, on je malo promislio, pa rekao: „Razvod je uvijek bio jedna od mojih opcija. Da sam se bio tako obvezao, možda bi sve bilo drugačije.”

Kod nas je zbog toga obvezivanja stvarno bilo drugačije. Kada se činilo da se sve ubrzano kreće prema toj „litici” – razvodu, čuvala me milost u onome „dok nas smrt ne rastavi”. Mogao sam zastati, udahnuti i početi iznova. Nisam osjećao nikakvu opipljivu nadu za naš brak, ali naša volja da ljubimo – da tražimo dobro onoga drugoga – bila je dovoljna da Bog u naš brak udahne novi život.

2. Ljubiti cijelim srcem zahtijeva da otkrijete svoju srdžbu.

Što nas je u našemu braku od očaja dovelo do utjehe? Kada smo na bračnome savjetovanju naučili o ranjivosti.

Kada sam se jednom žalio na srdžbu koju osjećam prema svojoj supruzi, savjetnik me je pitao: „Jeste li joj to rekli?” Rekao sam da nisam, a savjetnik me je pitao zašto. Već izbezumljen sam odgovorio: „Jer ona to ne bi mogla podnijeti!”

„Skrivanje srdžbe je preprjeka bliskosti. Kako ona može znati što stvarno osjećate i što je stvarno u vama ako joj ne kažete? Ne dajete joj priliku da vas voli i da riješite svoje probleme. To nije ljubav.”

To je potreslo moj svijet. Srdžba je jedan od sedam smrtnih grijeha. Zar je to ne čini lošom? Mislio sam da je najbolje, pa čak i krjeposno, odgurnuti srdžbu u stranu – ne osjećati je i ne postupati na osnovi nje. No doista sam primijetio da bi s vremenom male uvrjede u meni izazvale velike reakcije, i odjednom bi na vidjelo izašla težina svih tih povrjeda iz prošlosti.

Morao sam naučiti da je počiniti zao čin iz srdžbe pogrješno, ali da je osjećaj srdžbe jednostavno signal koji ukazuje na neku nepravdu. Tu je nepravdu trebalo pojasniti, shvatiti i njome se pozabaviti, a ne je ignorirati. Naravno da sam morao pronaći zdrav način da izrazim svoju srdžbu, ali morao sam je izraziti prije nego što ona uništi moj odnos.

Jedan svećenik i psiholog jednom mi je rekao da je u trideset godina savjetovanja vidio da mnogo više štete bude od šutnje nego od nasilja. Potpuno predanje ljubavi, cijelim srcem, tražeći u braku najbolje za drugoga, zahtijeva da progovorimo, da budemo ranjivi u vezi sa svojim stvarnim osjećajima i da ih pažljivo riješimo.

3. „Slobodno i bez prisile”: ovo je još važnije nakon što se vjenčate.

Nijedna žena ne želi da se muškarac njome oženi jer mora, i obratno. Dio radosti braka jest sloboda odabira: ta druga osoba slobodno je izabrala vas, do kraja života. To je sladak dar – za primiti i za dati. Ta sloboda ljubavi nastavlja biti ključnom svakoga dana poslije vjenčanja.

Mnoge od dubljih rana koje sam nanio svojoj supruzi dogodile su se u prigodama kada sam je doista prisiljavao. Dopustite da objasnim.

Bio sam na sastanku. Svojoj sam supruzi bio obećao da ću doći kući do pet poslijepodne, ali ostao sam do kasno kako bih razgovarao o budućim mogućnostima za suradnju. Kada sam je dva sata kasnije konačno nazvao, bila je bijesna. Bila je sama s djecom i premorena, i bijesna što sam prekršio obećanje. Objasnio sam joj da sam imao dobar razlog, jer su ti razgovori veoma značajni za naš budući dohodak. Zapravo sam iskoristio financijsku sigurnost kako bih „pobijedio” svoju suprugu.

Ono što sam trebao učiniti jest nazvati je poslije sastanka i raspraviti svoj prijedlog o promjeni planova kako bi i ona mogla sudjelovati u odluci. Naravno da ona treba sudjelovati o odlukama o financijama, ali i ja moram sudjelovati u očuvanju njezina duševnoga zdravlja i u odgoju naše djece. Sve se to moralo raspraviti zajedno.

Posljedica moga „solističkoga” pristupa bila je da se ona osjetila prisiljenom prihvatiti ono što sam ja odlučio da je najbolje, umjesto da o tome odlučimo zajedno. Briga o djeci trebala bi biti čin ljubavi, ali ja sam ignorirao njezinu slobodnu volju. Moja je prisila ranila moju suprugu, i povrijedila nas oboje.

Prava ljubav zahtijeva stalnu komunikaciju i suradnju, kako bi oboje supružnika moglo slobodno davati.

4. Djeca mogu ojačati, ali i oslabiti vašu ljubav.

Biti otvoren novome životu i „napuniti svoj tobolac” (Ps 127,5) s desetero djece jedan je od vrhunaca mojega života. Djeca su doista blagoslov, i zašto bih ograničavao Božju velikodušnost?

Ono što nisam shvatio odmah na početku jest da djeca imaju moć da ojačaju ljubav unutar braka, ali imaju moć i ubiti je.

Djeca zahtijevaju pozornost, mnogo pozornosti. Nekada smo se šalili da je s naših prvih troje djece naša obrambena strategija prvo bila dva na jedan, pa jedan na jedan, a zatim „u zoni”. Sada se može reći da se koristimo kombinacijom blokada i dodavanja. Kroz godine roditeljstva naučili smo prilagođavati se potrebama djece, što nas je učinilo boljima u ljubavi nego što bismo, po mojemu mišljenju, bili da smo ostali sami. No često smo činili tu pogrješku da nismo ulagati istu tu vještinu i pozornost u naš međusobni odnos.

Baš kao što smo to činili sa svojom djecom, trebale su nam svakodnevne kratke stanke, bez djece, kada bismo bili usredotočeni na srce onoga drugoga: „Kako si ti stvarno?” „Što ti treba?” „Što bi voljela/volio?” Trebali su nam su nam povremeni dogovoreni izlasci, kao i „bračni odmori” – samo nas dvoje, preko vikenda – a još bolje, cijeli tjedan – svake godine. Čekali smo dvadeset godina predugo prije nego što smo počeli to činiti.

Na svoju smo dvadesetu godišnjicu braka konačno „pobjegli” od svojih devetero djece na trodnevni vikend na plaži. Trebalo nam je dan i pol da se uživimo prije nego što smo počeli jednostavno opet uživati u tome što smo par. Do kraja vikenda iskra se opet zapalila. Imali smo mnogo energije, i čak smo se veselili što ćemo vidjeti svoju djecu. Moja mi je supruga tada priznala da se stvarno bojala da se više nećemo moći ponovno povezati kao par. Da nismo „korigirali smjer”, tako bi nam na kraju možda i ispalo.

Kada vam je vaš brak prioritet, zahtjevi djece povećavaju vaš kapacitet da velikodušno dajete i duboko volite. Ako dopuštate da vaša djeca uvijek budu na prvome mjestu, onda neće ostati mjesta za vašu suprugu ili muža.

Michael O’Rourke trideset je godina u braku s Marijom, otac je desetero djece i osnivač udruge StrongCatholicDad.com.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.