Bračni je zavjet stvaralački zavjet u punom smislu te riječi. To je zavjet koji sjedinjuje muškarca i ženu u odnos jači od ijednoga drugog odnosa.

I zaista, pravi je brak neraskidiv savez. Jedinstvo koje on predstavlja jače je čak i od spona kojima su vezani roditelji i dijete. “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.” (Post 2,24) Ako muškarčevi (ili ženini) roditelji nastoje spriječiti ili razoriti brak svog djeteta, ovo ostavljanje oca i majke može se shvatiti u najozbiljnijem smislu te riječi.

Muškarci i žene moraju slobodno odlučivati o stupanju u brak, ali kada jednom donesu takvu odluku svojom slobodnom voljom, kada se svojevoljno zavjetuju na vjernost, povratka više nema. Muž i žena sada su “jedno tijelo”. Njihovo je sjedinjenje – a tako je od samog postanka čovjeka – sjedinjenje po volji Božjoj i ne može ga raskinuti puka ljudska odluka. Muž i žena ne pripadaju više samo sebi samima, jer su se zavjetovali jedno drugom. Obećali su predati se jedno drugom, spolno i u svim drugim vidovima svoga zajedničkog života. Ili kako to kaže sv. Pavao: “Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena.” (1 Kor 7,4)

Poput onoga drugoga kršćanskog paradoksa – da će život spasiti samo onaj tko ga izgubi – i ovo predanje ubire bogate plodove, jer dajući sebe, svako od njih dobiva ono drugo. Kada se dvoje ljudi, vjenčanih “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), na ovakav način daje jedno drugom, onda je ljubav koju svako od njih daje i prima – Kristova ljubav.

Supružnici se pomažu nadopunjavati i usavršavati

Neraskidivost braka i intimno sjedinjenje koje postoji u sakramentalnom braku ne znači, naravno, da brak poništava identitete muža i žene. Njihov bračni zavjet nije neka magična formula koja briše sve osobine koje oni kao jedinstvene osobe posjeduju. On ne zamjenjuje njihove odvojene osobnosti s neutralnim “mi” koji nije ni muževa ni ženina osobnost. To “mi” mora doista biti stvoreno ljubavlju svakog od njih za ono drugo, ali i muž i žena moraju raditi na stvaranju toga “mi”. Moraju se truditi oživotvoriti ovu novu osobnost, osobnost koja izražava njihovo jedinstvo, osobnost koja je veća i bogatija od one koju bi bilo koje od njih moglo samo poznavati.

Muškarac i žena – svojom potpunom predanošću braku i svojoj ljubavi – pomažu jedno drugomu postići zrelost. Ovo se može dogoditi svjesno ili nesvjesno, premda previše samosvjesnosti o preobražaju koji se odvija može biti podjednako štetno kao i ne biti uopće svjestan činjenice da je takav preobražaj nužan.

Ono što i muž i žena moraju znati jest da će njihov zajednički život biti jedno dugotrajno stvaralačko nastojanje da ispunjavaju jedno drugo, da brižljivo razvijaju u onome drugom sve ono dobro viđeno u njemu, i da tom dobru omoguće rast u okružju ljubavi i poštovanja.

Ali odveć se često događa upravo suprotno. Svaka strana ulazi u brak uvjerena kako će ona druga osoba zacijeliti sve njezine tjelesne i duševne boli i patnje, a onda se poprilično iznenadi kada, nakon kratkog vremena, otkrije da ta druga osoba ima svoje vlastite boli i patnje. To dovodi do razočaranja, gorčine, do osjećaja da ste nepošteno “uhvaćeni u zamku” zbog spolne želje ili lukavstva te druge osobe, a sve to opet često prate međusobna optuživanja, svađe ili šutnja puna gorčine i zamjeranje koje ponekad traje cijeli život.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Claytona C. Barbeaua Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.