Sve više i više parova ne mogu postati roditelji. Bila neplodnost privremena ili konačna, to je vrlo bolna kušnja, osobito teška za vrijeme praznika. Ljeti se često okupljaju vesele »horde« rođaka. »Sretni smo što se okupljaju svi nećaci«, kažu Jacques i Armelle koji već osam godina očekuju bebu koja nikako da dođe. »Tada još više nego inače trpimo što nemamo svoje djece.« Armelle dodaje: »Često odem u osamu i dobro se isplačem… Katkada bih najradije skratila to vrijeme provedeno s obitelji… A onda sebi kažem da je glupo uskraćivati si sve radosti koje donose nećaci. Ali to je jako teško«. Tim teže što braća, sestre i roditelji nisu uvijek sposobni shvatiti duboku patnju parova bez djece. Neki nude razne opaske ili daju savjete koji bi trebali biti dobronamjerni, ali su često loše primljeni. »Zbog te patnje postali smo preosjetljivi«, priznaje Armelle. »Katkada je najbolje uopće nas ne dirati!«

Neplodnost je tim teža što se o tome prerijetko razgovara u vrijeme priprema za brak. Mnoge knjige, časopisi i dokumenti jedva da spomenu to pitanje ili ga obrade samo usputno. Premalo je svećenika i duhovnih pratitelja doista razmišljalo o svim vidovima te kušnje koja se tiče sve većeg broja bračnih parova. Čak i kad ta neplodnost traje »samo« tri ili četiri godine i kad bračni par dobije dijete, te tri ili četiri godine teške su i čine se beskrajnima. Još je teže kad je riječ o neplodnosti koja ne prestaje.

Bračni par tada može biti u napasti zatvoriti se u sebe i svoju patnju, izolirati se, odvojiti se od tuđe djece. Neki parovi izbjegavaju obiteljske susrete. To je tim žalosnije što djeca intuitivno osjećaju da bi ti rođaci i prijatelji koji nemaju svoje djece mogli imati više vremena za njih. S njima se mogu stvoriti snažne i dragocjene veze, baš kao i s rođacima koji žive sami. Neplodni parovi ne bi smjeli zaboraviti da nisu jedini koji pate što nemaju djece. Oni koji se nisu ženili ili udali osjećaju istu patnju, a uz to još trpe i što nisu u braku.

Plodnost života ne svodi se na rađanje. Netko može imati mnogo djece a ne nositi mnogo ploda. Postoje brojni primjeri »neplodnih« parova koji su bili izvanredno plodni. Sjetimo se samo bračnog para Follereau ili belgijskog kralja Baudouina i kraljice Fabiole, i tolikih parova čija se imena ne pamte ali su obilježili svoju okolinu. »I onda kada je rađanje nemoguće, bračni život čuva svu svoju vrijednost. Tjelesna neplodnost može, doista, za bračni par biti prilika da pruže druge vrijedne usluge životu, kao što je usvojenje, različiti oblici odgojnog djelovanja, pomoć drugim obiteljima, siromašnoj djeci i djeci s posebnim potrebama.«1

Plodnost je uvijek vezana uz križ. Gdje je Marija postala našom majkom? Pod križem. To nije slučajno. Čak i kad supružnici imaju sreću da mogu biti roditelji, plodnost je uvijek na neki način obilježena trpljenjem. Ali nije trpljenje samo po sebi plodno, nego ljubav. Ljubav koja sve prikazuje, čak i ono gorko i bolno.

Put svake plodnosti put je križa. To je bolan put, ali to je put apsolutnog povjerenja. Isus se za nas prikazao svojem Ocu s beskrajnim povjerenjem jer je bio siguran, čak i u najmračnijim trenutcima trpljenja, da ga Otac beskrajno ljubi i da za njega želi ono najbolje. Neplodnost je neshvatljiva kušnja koja ide protiv najopravdanijih očekivanja bračnoga para. Ako je to trpljenje prikazano s ljubavlju, ono postaje beskrajno plodno, a tu ćemo plodnost u potpunosti spoznati tek u nebu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


1  Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 14.