Bračna dužnost

Polazeći od ljubavi, razumijemo i čudan pojam koji dolazi od svetog Pavla, a to je »bračna dužnost«: »Muž treba prema ženi ispuniti svoju dužnost, isto tako žena prema svome mužu.« Ovu »dužnost« možemo točno razumjeti samo kao »dužnost ljubavi«.

Brak

Ukoliko je ljubav posljednja pobuda i »duša« bračnog zagrljaja, nije potrebno govoriti o »bračnoj dužnosti«. Ili još točnije rečeno: »bračna dužnost« postoji s obzirom na tjelesnu ljubav, o kojoj govori Pavao nasuprot luckastim osobama, ali »dužnosti ljubavi« ni u kom slučaju nisu »dužnosti« kao plaćanje poreza ili točnost u uredu! Na koncu, može se govoriti i o »dužnosti« majke i oca da hrane svoje dijete i da se igraju s njim – ali koja majka, koji otac to naziva »dužnošću« u smislu u kojem mi obično upotrebljavamo ovu riječ? Budući da je bračna dužnost »dužnost« ljubavi, ona prestaje postojati kada bi bračni susret bio samo zadovoljavanje nagona. Pijan čovjek koji traži ispunjenje bračne dužnosti ne može se pozvati na Pavla!

Zabrana užitka

Već je Aristotel naučavao da je besmisleno pitati o vrijednosti i nevrijednosti »užitka«. Odlučujuće je ponajviše u čemu netko »uživa«. Uživanje je u dobru dobro, uživanje je u zlu zlo. Primijenjeno na spolno zadovoljstvo to znači da je ono dobro ako odgovara smislu stvaranja i ako stoji u službi ljubavi; ono je u mnogim nijansama loše ako to nije. Kako vidimo: o »prihvaćanju užitka« ili o »neprijateljstvu prema užitku« ne možemo govoriti a da ne spomenemo u čemu netko uživa. Ne možemo isto tako vrednovati »vatru samu po sebi«. Vatra je dobra kada gori u peći i grije, ali ona je pogubna kada kuća nestane u plamenu!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema Tomi Akvinskom u raju je – kao i sve ostalo – i osjetilni užitak bio još ljepši nego u realno postojećem, grijehom obilježenom svijetu, i to iz ovog razloga: ono što je čovjek prema Božjem naumu trebao biti, u raju je bilo savršenije ostvareno. To je vrijedilo i za bračni zagrljaj ljubavi, za radost srca i užitak tijela.

Toma čak ide korak dalje: Tko odbacuje užitak kao takav, dakle tko je uistinu »neprijatelj užitka«, on griješi! Iz toga slijedi: osjetilna radost s voljenim partnerom nije samo »dopuštena«, nego je dio ljudske ljubavi! Ona nije, kao što se ponekad mislilo, zlo koje se da opravdati samo nekim »prednostima« kao što je ostvarenje rađanja. Umetnut u ljubav i njome određen smije i treba postojati užitak.

Pogubna je samo izolirana, vulgarna, pohotna požuda kojoj drugi služi kao sredstvo vlastitog zadovoljavanja! Cijeli se svijet nalazi između posesivne, egoistične »želje za nekim« i čežnje za voljenim partnerom, između Don Giovannija na jednoj strani te Romea i Julije na drugoj, koji umiru od nestrpljivosti i jedva mogu dočekati prvu bračnu noć!

Čistoća u braku

»Mi smo djeca Svetoga i ne možemo biti zajedno kao pogani koji Boga ne poznaju«, piše u lijepoj pripovijesti o Tobiji i njegovoj ženi u Starom zavjetu (usp. Tob 8,4 sl). Ma kako to čudnovato zvučalo i spolnom susretu supružnika potrebna je čistoća!

Razlog tomu već je spomenut. Ljubav je, kako to izražava Ivan Pavao II., »usađena u požudom ugrožena čovjeka«. Stoga i u braku postoje grijesi protiv čistoće.

Kada je Ivan Pavao II. jednom dotaknuo ovu temu, podignula se protiv njega bura negodovanja. Ironično je da ga kritiziraju oni koji, doslovno, jednu stranicu iza kažu istu stvar samo drugim riječima – čini se kako oni to nisu ni primijetili!56

I rasprava o »silovanju u braku« uvjerljivo dokazuje da također i u braku postoji grešna spolna požuda i ponašanje.

Već je rečeno: snagu ljubavi koja se brani od iskrivljenja spolnoga tjelesnoga govora Crkva naziva »čistoćom« i ona je iz spomenutog razloga potrebna i u braku.

Stoga je dosljedno reći da je bračnoj ljubavi potrebna čistoća kao zaštitni i obrambeni sustav da ljubav ostane ljubav ili da ozdravi i nađe put do same sebe. Želje u spolnosti koje se odvoje od ljubavi uvijek su ponižavajuće i nedostojne za oboje, muškarca i ženu. Najgori su slučaj toga prostitutka i njezin klijent.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

U ovom kontekstu potrebno je još jednom podsjetiti na stid. On nema nikakve veze s pretjeranom, usiljenom stidljivosti i njezinim poremećenim odnosom prema vlastitom ili tuđem tijelu. Stid je, štoviše, pažnja čovjeka koji, s jedne strane, ne želi postati objekt zle požude i koji je, s druge strane, tako pažljiv da nepotrebno ne izaziva osjetilnu požudu drugih.

Tko je to razumio, on shvaća da stid može iz dva razloga postati manje ili više nepotreban. Jednom onda kada situacija sama po sebi isključuje požudu, kako je to, na primjer, slučaj kod medicinskog pregleda. Stid nije u toj mjeri potreban, ako ljubav vlada odnosom ljudi. Stid se može povući u pozadinu i ustupiti mjesto samo po sebi razumljivom povjerenju. Ljubavlju se golotinja mijenja: za bračnog druga ona je »objava za svakog drugog obeščašćenje«. Ovdje možemo primijeniti Shakespeareove riječi57 iz kojih se o ljubavi može više naučiti nego od mnogih »stručnjaka«.

Za istinski bračni susret potrebno je također shvatiti spolnu funkciju muškarca i žene onakvom kakvom ju je Bog stvorio. Drugi oblici navodnog »sjedinjenja« mogu proizvesti određeni spolni ugođaj – koji bi, ne samo s obzirom na ženu, trebalo kritički preispitati – ali nisu, bez obzira na njihovu sterilnost, jezik ljubavi, niti su istinsko sjedinjenje. Zbog toga, a ne zbog bilo kakvih zdravstvenih razloga, Crkva ih sve zajedno u potpunosti odbacuje.

Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Foto: Shutterstock.com


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. listopada 2012.

Možda vam se svidi