EGOIZAM OSJEĆAJA

Bludne misli i čistoća – borba u dubinama ljudskog srca

Naša su srca stvorena da bi ljubila, ali od Prvog pada umrljana su željom da iskorištavamo druge. Ovaj učinak istočnog grijeha možda se najdramatičnije očituje u našim susretima s osobama suprotnog spola, kad nas neka osoba često privuče više zbog emocionalnog ili osjetilnog užitka koji bismo od nje mogli dobiti nego zbog istinske predanosti onome što je najbolje za nju i zbog njezine prave vrijednosti kao osobe. U ovom razmatranju vidjet ćemo da je čistoća nešto puno više od pukog suzdržavanja od nekih spolnih čina koja možemo učiniti svojim tijelom. U konačnici, čistoća je stvar srca.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Čistoća dolazi od riječi ˝čisto˝ i kršćani koriste ovu riječ da bi opisali određenu vrlinu koja usmjerava naše spolne nagone. Ali to ne znači da je spolni nagon po sebi nešto nečisto i prljavo. Zapravo, Ivan Pavao II., tada Karol Wojtyla upozorava na ovaj negativan pogleda na čistoću koji tu vrlinu pretvara u puko potiskivanje osjetilne želje (˝Samo nemojte spavati zajedno prije braka!˝). U tom negativnom svjetlu, čistoća postaje samo „jedno veliko ‘ne’“. I takvo potiskivanje može imati ozbiljne posljedice za ljudsku osobu: „Vrlo se često poima čistoća kao donekle ‘slijepo’ kočenje osjetilnosti i pokreta tijela, pri čemu vrijednosti tijela i vrijednosti sexusa bivaju potisnute u podsvijest, gdje čekaju priliku da provale. To je, naravno, krivo razumijevanje krjeposti čistoće koja, ako je tako prakticirana, uistinu stvara opasnost takvih ‘provala’“ (str. 171).

Moramo poimati čistoću kao pozitivnu vrlinu koja nam omogućuje da volimo i koja štiti ljubav od mrlja sebične sklonosti da iskorištavamo drugu osobu radi vlastitog užitka. Wojtyla posebno naglašava da čistoća nije samo jedno veliko „ne“. Ona je prije svega „da“ koji u našim srcima nastaje prema drugoj osobi, ne samo prema njegovim ili njenim spolnim vrijednostima. Ona je „da“ koje zahtijeva poneka „ne“ kako bi zaštitilo ljubav od upadanja u utilitarizam. „Bit čistoće počiva upravo na tome da se u svakoj situaciji ‘stiže’ do vrijednosti osobe i da se do nje ‘rasprostire’ svaka reakcija na vrijednost ‘tijela i spola’“ (str. 171). Ovaj pozitivni, širi kontekst ljubavi prema osobi ključ je za razumijevanje svih „ne“ u učenju Crkve o seksualnom moralu.

Čista ljubav

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao što smo vidjeli kroz ova razmatranja, naši susreti s osobama drugog spola često su obilježeni emocionalnom ili osjetilnom privlačnošću. Brže će nas i snažnije privući spolne vrijednosti druge osobe (njihova muževnost/ženstvenost i njihovo tijelo) nego njihove prave, osobne vrijednosti (njihove vrline, njihova svetost, činjenica da su djeca Božja). Zbog istočnog grijeha, mi ne doživljavamo odmah istinsku, nesebičnu ljubav prema osobi drugoga spola, već je taj osjećaj „iznutra zamućen željom za uživanjem˝ (str. 160).

Čistoća, pak, usmjerava želju za užitkom kako bismo jasno vidjeli vrijednost osobe i odgovorili ljubljenome ljubavlju koja je usmjerena na njegovo ili njezino dobro, a ne na naš vlastiti užitak. Stoga se ta krepost zove „čistoća“, jer daje ljubavi onu jasnu, čistu ljubav prema drugoj osobi. Wojtyla objašnjava: „Riječ ‘čistoća’ govori o oslobađanju od svega onoga što ‘prlja’. Ljubav mora biti na određeni način prozirna; u svim doživljajima, u svim djelima koja u njoj imaju svoj izvor, uvijek mora biti vidljivo takvo odnošenje prema osobi drugoga spola koje proistječe iz savjesne afirmacije njezine vrijednosti“ (str. 144-145).

Dvije bojišnice

Wojtyla označava dva bojišta u bitci za čistoću. Prvo, moramo se naučiti boriti protiv onoga što on naziva „egoizam osjećaja“, a što predstavlja tendenciju da iskorištavamo drugu osobu za svoj vlastiti emocionalni užitak. Ovu vrstu utilitarizma nije lako prepoznati, jer se egoizam osjećaja lako prerušava u ljubav („Imam tako snažne osjećaje prema njemu. To mora da je ljubav.“). Pa čak i kad se razotkrije egoizam osjećaja (npr. ˝ona samo flerta˝ ili ˝on se samo poigravao njenim osjećajima˝), to se ne čini kao toliko ozbiljan prijestup protiv ljubavi kao kad netko drugoga iskorištava kao objekt osjetilnog užitka.

Pa ipak osjećaj, iako je jedna od značajki ljubavi, može postati „prijetnja ljubavi“, kaže Wojtyla. Kad god netko u središte nekog odnosa postavi osjećaj radi osjećaja, u pozadini vreba sebični utilitarizam. A Wojtyla primjećuje da je to još uvijek drastična izopačenost ljubavi. „Kada osjećaj postaje svrhom samo s obzirom na ugodu koja je sadržana u njegovu doživljavanju ili stjecanju, tada je osoba prema kojoj se on usmjerava ili od koje potječe ponovno samo predmet koji daje prigodu za zadovoljavanje emocionalnih potreba vlastitoga ‘ja’“ (str. 157).

Drugo bojište u bitci za čistoću je ono što Wojtyla naziva „egoizmom osjetila“, a predstavlja tendenciju da drugu osobu iskorištavamo radi osjetilnog užitka. Sigurno je da mnogi grešni seksualni čini predstavljaju ovu vrstu egoizma. Ali Wojtyla naglašava da se u ovu vrstu egoizma može upasti i bez ikakvog fizičkog kontakta s drugom osobom. Na primjer, muškarac može gledati ženu prvenstveno kroz vrijednost njenog tijela i iskorištavati njeno tijelo kao objekt užitka u svome umu kad je vidi ili u svom pamćenju i mašti još dugo nakon što ju je vidio (vidi str. 105). Deset zapovijedi odražavaju ovu stvarnost. Imamo s jedne strane šestu zapovijed: „Ne sagriješi bludno“, koja se odnosi na vanjske fizičke čine u području spolnosti i, s druge strane, devetu zapovijed: ˝Ne poželi tuđeg ženidbenog druga˝, koja se odnosi na unutarnje čine poznatije kao bludne misli.

No, nije uvijek lako odrediti gdje leži granica između toga da primijetiš vrijednost nečijeg tijela i toga da te ono privuče na grešan način. Koja je razlika između nevine privučenosti nečijim fizičkim izgledom i bludnih misli? Wojtyla ovdje nudi neka vrlo korisna razmatranja.

On prepoznaje tri općenita stadija u borbi protiv egoizma osjetilnosti. Prvo, netko može iskusiti spontanu osjetilnu reakciju. U tom stadiju osoba može primijetiti spolnu vrijednost tijela druge osobe i spontano reagirati na tu vrijednost. Na primjer, zgodan muškarac dolazi na zabavu i zapne za oko ženi koju ne poznaje, a on primijeti ženinu privlačnu vanjštinu pa ga ona privlači cijelu večer. Spolne vrijednosti suprotnog spola često se pojavljuju spontano kao u gornjem primjeru. Primijetimo ih i one nas privuku. To nije požuda; to nije grijeh. To jednostavno znači da smo ljudi i da imamo ljudske osjetilne porive. Kao što Wojtyla objašnjava, osjetilnost „je samo usmjeravanje cjelokupne psihe prema spomenutoj vrijednosti, nešto kao ‘zainteresiranost’ ili ‘apsorbiranost’ njome“ (str. 146). Kao što smo ranije vidjeli, taj osjetilni poriv daje Bog, kako bi spojio ljude u ljubavi. On doista može poslužiti kao „sirovi materijal“ za istinsku ljubav ako osjetilna privlačnost prema tijelu druge osobe dovede do dubljeg stupnja predanosti samoj osobi, a ne tek njenim spolnim vrijednostima.

Bludne misli?

No, Wojtyla nas upozorava kako je lako prijeći iz prvog stadija jednostavne zainteresiranosti za spolne vrijednosti druge osobe u drugi stadij žudnje za tom osobom kao potencijalnim objektom osjetilnog užitka. Wojtyla taj drugi stadij zove požuda. U tom trenutku, nešto se unutar osobe počinje pokretati: žudnja za spolnim vrijednostima tijela druge osobe kao objektom užitka. Sada spolne vrijednosti nisu samo objekt zainteresiranosti, nego stvarni objekt požude u našim srcima. Nešto u nama „počinje težiti prema njoj i uza nju prianjati“ i u nama se „začinje nekakav elementaran, stihijski proces koji smjera prema konačnome ‘htijenju’ te vrijednosti“ (str. 147).

Pa ipak Wojtyla kaže da ni ovaj drugi stadij osjetilne privlačnosti nije nužno grešan. Radi se o učinku konkupisencije (nagnuća prema grijehu). Zbog naše pale ljudske naravi, nije nam lako odmah usmjeriti nutarnje pokrete osjetilne požude u nesebičnu ljubav prema drugoj osobi. Želju za osjetilnim užitkom možemo osjetiti tako snažno da želimo iskoristiti drugu osobu kako bismo dobili taj užitak. Ali u ovome je ključ: Wojtyla kaže da čak ni to htijenje nije u sebi grešno sve dok se volja opire toj želji za iskorištavanjem druge osobe, sve dok volja ne pristaje na to. Doista, možemo iskusiti kako požuda u nama nezaustavljivo raste a da naša volja i ne pristaje na to, pa čak i kad se naša volja tome izrazito protivi (str. 162).

Zato nas Wojtyla mudro upozorava da ne možemo očekivati da ćemo odmah pobijediti u bitci za čistoću svoga srca, samo tako što ćemo dovoljno odlučno govoriti „ne“. On kaže: „Čin volje, usmjeren protiv osjetilnog pokreta općenito, ne izaziva odmah učinak… Nitko pak ne može tražiti od sebe da se reakcije osjetilnosti u njemu ne javljaju, kao ni da odstupe odmah u trenutku kada volja uskrati pristanak, ili se čak opredijeli izrazito protiv“ (str. 162).

To je vrlo koristan savjet za svakoga tko ima želju živjeti čisto, ali se istovremeno i bori s tim. Netko se može svom svojom snagom truditi da ostane čist pa da ipak doživljava jednostavne, spontane osjetilne reakcije pa čak i nutarnje pokrete osjetilne požude. No, moramo zapamtiti da sve dok volja ne pristane na te utilitarijanske žudnje, ta osoba nije sagriješila. Kao što Wojtyla objašnjava: „Jedno je ‘ne htjeti’, a nešto drugo ‘ne osjećati’, ‘ne iskusiti’“ (str. 162).

Drugim riječima, netko može osjetiti nutarnje pokrete osjetilne požude u svom srcu, ali to nije isto kao kad bi njegova volja pristala da slijedi tu požudu i da se odnosi prema drugoj osobi kao prema potencijalnom objektu užitka. „Stoga ni reakcija osjetilnosti ni iz nje rođeni ‘pokreti’ požudnosti tijela, koji se događaju u čovjeku ‘pokraj’ volje i izvan volje, ne mogu sami po sebi biti grijeh”, objašnjava Wojtyla. „Treba pak ozbiljno računati s time da požudnost tijela posjeduje u svakomu normalnu čovjeku njoj vlastitu dinamiku koja se očituje i u samim reakcijama osjetilnosti… Spolne vrijednosti povezane s tijelom osobe postaju ne samo predmetom interesa, nego i – prilično lako – predmetom osjetilne požude. Izvor takve aktualne požude jest požudna moć… a ne, dakle, volja.“ (str. 161).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prag grijeha

Bez obzira na to, ta osjetilna požuda neprestano nastoji pridobiti volju da pristane na nju, vodeći tako osobu preko granice grijeha. Doista, ako volja ne uspije odoljeti tim pokretima osjetilne požude, osoba će upasti u treći stadij, koji Wojtyla zove požudnost tijela. Ovdje volja odustaje od odupiranja, maše bijelom zastavicom i pristaje uz ugodne osjećaje koji se javljaju u osobi. Muškarac namjerno usmjerava svoju volju prema poticajima svoga tijela, iako ga ti poticaji dovode do toga da ženino tijelo tretira kao objekt užitka bilo svojim djelima bilo svojim mislima, pamćenjem ili maštom. „Od trenutka u kojemu volja daje dopuštenje počinje ona htjeti ono što se događa u osjetilnosti i osjetilnoj požudi. Od tada sve to ne samo da se događa u čovjeku, nego on sam počinje to nekako činiti“ (str. 161-162).

Sada je prijeđena granica grijeha. Prije tog trenutka, čovjek je držao potrebnu razinu čistoće u svom srcu zato što je odolijevao toj utilitarističkoj požudi. Ali sad kad njegova volja pristaje na takve želje, nešto se dramatično mijenja: sam se čovjek mijenja kad svojim srcem želi ići za tim utilitarističkim željama. Sad se više ne radi samo o tome da on doživljava želju da iskoristi ženino tijelo; on zaista iskorištava njeno tijelo kao odušak za svoju tjelesnu požudu. On više nije samo čovjek koji se bori s bludnim mislima; on je postao bludan čovjek koji pristaje na te misli kojima u svojoj mašti koristi ženino tijelo za svoj vlastiti užitak.

I taj pristanak na bludne misli ili bludne radnje u velikoj mjeri sprječava da se istinska nesebična ljubav zaista razvije u njegovu srcu. Budući da muškarac koji pristaje na bludne misli vidi ženu prvenstveno kao objekt za svoj užitak, on joj ne može iskazati nesebičnu, nježnu ljubav. On ne može biti zauzet za ono što je najbolje za nju, žrtvujući svoje vlastite želje za njeno dobro, jer je više zaokupljen zadovoljavanjem svojih osjetila. „Odnos prema osobi je, dakle, uporabni, konzumpcijski“ pa se s osobom postupa kao s „objektom užitka“ (str. 150).

Čistoća je krepost koja oslobađa čovjeka od tužnog stanja u kojem ga kontroliraju osjetilni nagoni. Budući da je zaražen istočnim grijehom, i čedan čovjek može iskusiti požudu, ali ona ga ne zarobljava i on se lako umije izdići iznad nje. Zato on može lako i brzo vidjeti u ženi toliko više od samih spolnih vrijednosti. Duboko u svom srcu, on je može vidjeti kao osobu, a ne prvenstveno kao priliku za užitak. Stoga je može nesebično voljeti zbog onoga što ona jest, a ne samo zbog potencijalnog osjetilnog užitka koji bi mu mogla pružiti. Na taj način čistoća srca zaista daje muškarcu slobodu za ljubav.

dr. Edward Sricatholiceducation.org

Prijevod: L.Ć. | Bitno.net

Više tekstova na ovu temu pročitajte ovdje.


Knjigu Ivana Pavla II. “Ljubav i odgovornost” koja šire progovara o seksualnosti i partnerskoj ljubavi možete pogledati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. travnja 2015.

Možda vam se svidi