Georges, star četrdeset i pet godina, sjeća se: »Majka mi je često znala govoriti: ‘Možeš mi sve reći!’ Siguran sam da mi je htjela uliti povjerenje, pa ipak, nikad nisam uspio povjeriti joj ono što mi doista leži na srcu, s njom podijeliti svoje brige, pitanja i nade. Govorio sam joj o banalnim stvarima i dobro pazio na to da ono što mi je doista važno ostane skriveno.« Očito nije dovoljno pozivati dijete na razgovor da bi ono doista progovorilo. To se ne može narediti. Dijete, a još više adolescent, osjeća povjerenje i povjerava se, ili ga ne osjeća i onda mu ne pomaže činjenica što zna da svojim roditeljima u načelu može sve reći.

Zašto želimo da nam se djeca povjeravaju? Da bismo im mogli pomoći, naravno! Dati im savjet, utjehu, s njima dijeliti radosti i boli. No zar ne postoje i neki manje očiti motivi, kao na primjer znatiželja ili posesivnost? To su prave napasti, treba ih biti svjestan i ostati budan. Naša djeca, pa ni najmlađa, ne moraju nam sve reći, a to osobito vrijedi kad porastu. Ako želimo da nam se povjere, moraju biti sigurna da ćemo poštovati njihov tajni vrt. Čak i kad bi odškrinuli vrata svoga vrta, zloupotrijebili bismo njihovo povjerenje kad bismo htjeli ući unutra.

Povjerljive stvari ne govore se po narudžbi, drugim riječima, treba provesti mnogo vremena sa svojom djecom da bismo bili nazočni u pravom trenutku. Kako načeti osobna pitanja kad se mali braco uvijek vrti oko nas? Bitno je naći vrijeme za osobne susrete. U nekim obiteljima postoji običaj da otac, majka ili oboje zajedno povremeno pozovu jedno po jedno dijete u restoran (ili u kafić ili na neko slično mjesto). To je nezamjenjiva prilika za povjerljive razgovore do kojih ne može doći za obiteljskim stolom.

Dijete se može povjeriti samo onomu tko ima srce koje zna slušati. »Ljudska tjelesnost omata čovjeka poput ljušture ili zatvora. On viče, a nitko ga ne čuje, a tako mu je potrebna blizina srca koje zna slušati. Onda će se možda otvoriti. (…) Slabi smo, često nismo sposobni nositi tuđe terete, ali uvijek možemo olakšati nečiji teret, dopustiti čovjeku da se kod nas otereti. Treba slušati srcem. Kad je potrebno dati savjet, odgovor vrijedi samo ako postoji pitanje, i samo onda kad je pitanje zrelo i kad je čovjek spreman čuti ono što mu želimo reći.«1

Pažnja i diskrecija idu zajedno: nije dovoljno slušati, treba znati i čuvati ono što nam je povjereno. Nešto što je izneseno u povjerenju ostaje tajna čak i kad nije zaštićeno žigom tajne, čak i kad dolazi od trogodišnjeg ili četverogodišnjeg djeteta. Ima samo jedna iznimka: majka može sa svojim suprugom podijeliti ono što su joj djeca ispričala, i obrnuto (osim iznimnih slučajeva). To djeci treba biti jasno. Uostalom, čak i kad im je lakše razgovarati sa samo jednim roditeljem, ona najčešće žele da to oboje znaju.

»Roditeljima se ne može ništa reći, odmah se ljute!« Imali pravo ili ne, neki mladi imaju dojam da ih se osuđuje prije nego ih se saslušalo. Sandra je htjela otići na odmor s prijateljima, ali roditelji misle da je još premlada: »Nema koristi od razgovora, rekli smo ne!« Njihova je odluka neopoziva i za nju imaju izvrsne motive. Možda je ipak šteta što nisu iskoristili ovu priliku da porazgovaraju sa Sandrom: narasla je, promijenila se i ima dojam da roditelji to uopće nisu primijetili. Otišla na taj odmor ili ne, Sandra je prije svega imala potrebu da je roditelji saslušaju.

»Čovjeka treba primiti s poštovanjem, ‘na koljenima’, srcem koje sluša, a sve to dolazi od ljubavi. Samo kroz tišinu slušanja čovjek će moći naći svjetlo.«2

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

—————————————-

1 S. Jeanne d’Arc, Un cœur qui écoute, éditions Desclee de Brouwer, Paris 1993.
2 Isto.