“Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite.” (Ef 6,18)

Da bismo upoznali neku osobu, trebamo je susresti, razgovarati s njom, vidjeti gdje stanuje, kako djeluje, što misli.

Molitva je živi odnos s Isusovom osobom. U molitvi Isus se nudi kao naš prijatelj i pouzdanik. Djelovanjem svoga Duha on nas oblikuje na svoju sliku, a mi učimo, postupno, njegovati u sebi “isto mišljenje kao i u Kristu Isusu” (Fil 2,5).

Trebamo učiti moliti budući da je molitva i vještina. Ipak, u svojoj najbitnijoj srži, ona je svjesnost da smo pred – ili u – Otajstvu Gospodina Isusa. To je raspoloživost onoga koji se dopušta čitati sve do dna srca, koji se predaje s popustljivošću Kristovoj volji, bez pridržaja, bez zaštićenih zakutaka duše, bez prešutnih uskraćivanja onoga što se traži od nas, a što nismo raspoloženi dati. Bog ne uslišava uvijek naše molbe, ali uvijek ispunjava svoja obećanja.

Tvoja molitva treba biti planirana i stalna, treba imati svoj ritam. Treba imati konkretan raspored, ne prepušten samovolji dobrih nakana. Raspored prilagođen tvom životnom ritmu, tvojim dužnostima, konkretan (sastavljen uz pomoć svećenika). Raspored kojem moraš ostati vjeran i na osnovi kojeg se možeš provjeriti.

Samo tako ćeš moći “svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). Tek ako imaš točno određeno vrijeme za molitvu i točno određene molitvene sadržaje, uspjet ćeš okusiti “difuznu molitvu”, “kontemplaciju ulicama”. U protivnom će te riječi, premda uglađeno izrečene, biti način kojim ćeš priznati da više ne moliš. Čitav će život moći “postati molitva ako točno utvrdimo određeni program ’jakih vremena’ za molitvu” (Ivan Pavao II.) i provjerimo s vlastitim duhovnim ocem.

Sakramentalni život

Isus je učinio mnogo više da bismo ga mogli upoznati. Nije nam dao samo mogućnost da ga susretnemo, nego je došao boraviti među nama i u nama. Duh kojega nam je priopćio s Križa i u Uskrsnuću “zauzima se za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). On nam je sam potvrdio: “Ostanite u meni i ja u vama. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,4).

Isus je prisutan i stanuje u nama, svojim Duhom, nadasve po sakramentima. Sakramentalni život, započet krštenjem i ojačan potvrdom (krizmom), treba rasti i jačati u čitavom našem životu. Za taj rast imamo na raspolaganju sakramente euharistije i pokore (ispovijedi). Osim toga, Isus postaje osobito blizak patniku preko sakramenta bolesničkog pomazanja, supružnicima sakramentom ženidbe, a sakramentom reda onima koji s njime dijele ulogu vođe Božjega naroda.

Nedjeljna sveta misa, a ako je moguće i svakodnevna, mora postajati sve više središte tvoga života. U euharistiji Isus te dohvaća svojom ljubavlju i obnavlja za tebe – za nas i za sve – žrtvu križa, čineći te jedno sa sobom i s braćom u vjeri. Kao prvi kršćani moramo moći ustvrditi: “Ne možemo živjeti bez euharistije”, ne možemo hoditi putem vjere, a da ne primamo pomoć i snagu od toga sakramenta.

I ispovijed nas, nadasve ako je često i pravilno obavljamo, dovodi do susreta s milosrđem Božjim, koje nas obnavlja i pomaže nam da sazrijevamo ljudski i kršćanski. “Milosrđe Božje onome koji, premda slab, zna da je pozvan na svetost” (Ivan Pavao II.). Sjeti se, posebice, da je, prije pristupanja euharistiji, nužno da se ispovjediš kad se nađeš u smrtnome grijehu. Ne bi imalo smisla sjesti za stol i jesti skupa s Onim koga smo teško uvrijedili: trebaš se najprije pomiriti s Njim.

Abba, Oče!

Ako je sakramentalni život duša cijeloga našeg postojanja, osobna molitva, svakodnevni odnos u razgovoru s Gospodinom Isusom i s Ocem i zaziv Duha pomažu ti proživjeti kao sin sve tvoje zgode i da milost i Božje prvenstvo prožmu sve tvoje misli, riječi i djela.

Oblici osobne molitve mogu – i moraju možda – biti vrlo različiti. Vremena molitve moraju također biti vrlo različita: liturgijska godina s Uskrsom u središtu, dan Gospodnji svakoga tjedna, jutarnja i večernja molitva svakoga dana, blagoslov i zahvala prije i poslije jela itd.

Sakramenti i molitva moraju te voditi da usmjeriš sav svoj život k Bogu: moraš učiti i studirati samo radi njega, raditi, mučiti se, trpjeti, odmarati se, radovati se samo zbog njega, vršeći svako svoje djelo najbolje što možeš.

Dragocjeno je naučiti hvaliti Gospodina psalmima i časoslovom. Po njima se navikavaš poistovjetiti se s Kristom u obraćanju Ocu, suočiti se u vjeri s radosnim i žalosnim životnim događajima, moliti u jedinstvu s čitavom Crkvom i za svoje potrebe i cijeloga čovječanstva. Tijek dnevnoga vremena je posvećen.

U tome smislu provjera naše molitve bit će nutarnji mir i sposobnost ljubavi koju ona u nama probuđuje. Ako moliš, a ne raste pouzdanje u Boga i konkretna ljubav za braću, znak je da tvoja molitva nije izvorno kršćanska. “Ne mogu ljubiti Boga kojega ne vidim, ako ne ljubim braću koju vidim” (1 Iv 4,20).

Treptaj emocija može nedostajati i u najistinskijim i najiskrenijim molitvama. Bolje je ako odluku da se stavimo u dodir s Bogom prati i primjesa osjećaja. Ali može biti perioda u životu u kojima imaš dojam da si bezvjernik, dok ti je Gospodin bliži nego ikada. Na duže vrijeme, normalno, postoji, ipak, iskustvo jedinstvene cjelovitosti između razuma, volje i osjećajnog treperenja, barem u pojedinim periodima. I tada ti u duši raste stav predanja, vedrine, divljenja, svježine, snage, ustrajnosti itd., što je dar Božji.

Oče naš je neporeciva molitva koja te označava kao kršćanina jer si, prije svega, dijete Božje. Osim toga, to je zajednička molitva jer ti dopušta da ne moliš samo za sebe. Konačno, to je molitva koja uključuje sve što pravo i pravedno možeš moliti od Oca i što ti je on raspoložen i željan dati. Duh Sveti je taj koji te sjedinjuje s Kristom i nuka te “vikati” srž svega što možeš reći u molitvi: “Abba, Oče!” (usp. Rim 8,15).

Nije ti dovoljna molitva prošnje i zahvaljivanja. Molitva je također hvala i klanjanje. Potrebno je, stoga, svakoga dana naći neko vrijeme za Pohod Presvetom Sakramentu i, povremeno, za euharistijsko klanjanje. U toj ćeš molitvi moći prepoznati Kristovu veličinu koja se očituje u poniznosti euharistijskoga kruha i njegovoj neprestanoj prisutnosti u tvom životu: “Evo, ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

Skupa s tim molitvenim putem bit će važno naučiti “biti vjerni osobnom susretu s Kristom u meditaciji (razmatranju) nad Svetim pismom prema živoj predaji Crkve” (Ivan Pavao II.). Živa predaja uključuje i spise crkvenih otaca i svetaca. Ne propusti tijekom dana sijati kratke (strelovite) molitve zaziva, zahvalnosti i hvale. I nadasve znaj voljeti ponavljane i kontemplacijske obrasce kao molitvu kršćanina (“Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, milostiv budi meni grešniku”) i krunicu. To su molitveni oblici za osobe koje su sposobne diviti se i biti duboko sjedinjene s Kristom.

Marijanska molitva ima posve vlastito značenje i vrijednost. Marija je Majka koja nas neprestano nosi k Isusu. Ona je zaručnica Duha za kojim nam budi želju i zaziv. Ona je Očeva preljubljena kći koja nam pomaže potpuno se uzdati u Njegovu providnost. Zazivati Gospin zagovor, naročito uzvišenom molitvom krunice, jest način izvršavanja Isusove riječi koji od tebe traži da uvijek moliš, a da se nikada ne umoriš. Trudi se u Mariji prepoznati savršeni uzor kršćanskoga života.

Papa poziva mlade da zazivaju svece i nasljeduju njihov primjer. Pravi se put vjere hrani i otkrićem tih osoba koje su prije nas već prešle put kršćanskoga savršenstva. Produbiti njihovo poznavanje čitanjem njihovih spisa i njihovih životopisa može biti velika pomoć za konkretan život tvoje vjere. Svatko ima svece koje više voli: kojima sliči ili bi želio barem malo sličiti. Svakako, ne zaboravi da te ti Božji i tvoji prijatelji okružuju i onda kad moliš u najjednostavnoj samoći, u skrovitosti svoje sobe ili neizmjernosti pustinje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alessandra Maggiolinija Temelji kršćanskog života za mlade. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.