Jutro je blagoslovljeno. Ujutro je naša duša osvježena i promatra život koji joj se cjelovito otkriva, kao s prekretnice. Gle naše sudbine pred nama, naš rad ponovno započinje i sada je prilika da ga još jednom procijenimo i da još izrazitije potvrdimo svoje trostruko zvanje: čovjeka, kršćanina i intelektualca.

“Filipe, sjeti se da si čovjek!” I nama dan upravlja ovu rečenicu makedonskoga roba svojemu gospodaru dok nam se otvaraju oči i budi duhovno svjetlo. “Čovjek”, velim, ne općenit i apstraktan, već s točno određenim zadatkom, konkretan čovjek koji stoji pred Bogom kao posebna i jedinstvena stvarnost. I koliko god bio malen, jedini je sposoban zauzeti ono mjesto koje mu je namijenjeno.

Ne će li taj čovjek, čim se izvuče iz sna, odmoren i preporođen, zaokružiti hitrim pogledom cijeli svoj život, uočiti točku na kojoj se nalazi, rasporediti zadaće što ga očekuju u danu koji započinje pa hitra koraka i rasvijetljena duha zakoračiti u novu etapu?

Taj bi jutarnji polet trebao biti nadahnut prvim trenutcima budnosti, jutarnjom molitvom, razmatranjem i nadasve svetom misom, ako joj možemo prisustvovati, ili, kamo sreće, sami je odslužiti.

Prvi čas iza sna mora biti “Sursum corda!”1. Izvrstan je kršćanski običaj započeti dan kratkom molitvom. Još je bolje izgovoriti je naglas. Psiholozi to znaju: naš glas sugestivno djeluje na nas, čini nam se kao da govori netko drugi. Taj drugi je “rob” što ga ne smijemo zanemariti jer ima vlast nad nama. To smo mi sami, a ipak taj glas zvuči kao tuđa zapovijed, kao zapovijed nekoga koji je istodobno i jedno s nama i različit od nas.

Djecu uče da “daruju svoje srce Bogu”. Intelektualac, koji je u tome poput djeteta, k tome treba svoje srce darovati istini, imati na umu da je on njezin sluga, braniti je od neprijatelja u sebi samome, voljeti njezine vanjske neprijatelje da bi joj se oni vratili i prihvaćati napore koje toga dana istina od njega traži.

Zatim dolazi molitva. Otac Gratry savjetuje intelektualcu da dan započne Jutarnjom, a završi Povečerjem iz Časoslova. Nema zaista ništa ljepše, uspješnije ni zanosnije od toga. Većina liturgijskih molitava prava su remek-djela, tako pune i slatke kao izlaz i zalaz zvijezde. Pokušajte i složit ćete se sa mnom. U njima je sav pravi život, čitava narav i tako pripremljen rad bit će nalik polasku na putovanje kroz vrata obasjana suncem.

Kakav god bio izbor molitve, ona treba intelektualcu naglasiti i ono što je baš za njega važno i korisno, pomoći mu da nešto čvrsto odluči i kršćanskim radom ostvari. Čin vjere u uzvišene istine jer one podržavaju znanost; čin ufanja u Božju pomoć za prosvjetljenje i za krjepost; čin ljubavi prema Onome koji je beskrajno dobar i Onome komu nas naše istraživanje približava; Oče naš – da uz svagdanji kruh isprosimo i hranu za naš um; Zdravo, Marijo – pozdrav Ženi odjevenoj u sunce, pobjednici zablude, kao i zla. Ovim i drugim molitvama intelektualac se iznova podsjeća na svoju zadaću. Ne odvajajući svoje posebno zvanje od cjelokupnoga kršćanskog života može se okoristiti onim što je za njega predviđeno i po Božjoj providnosti pohranjeno u zajedničkoj riznici.

Meditacija je toliko bitna za intelektualca da to više ne treba ponovno isticati. Govorili smo o duhu molitve: gdje se on može bolje hraniti nego u tim jutarnjim razmatranjima kada se duh osvježen i još nesputan dnevnim brigama, nošen i podignut na krilima molitve, lako vine k onim izvorima istine što ih nauk teško dohvaća?

Ako možete sudjelovati na svetoj misi ili je sami prikazati, ne će li vas zanijeti njezini široki vidici? Zar ne ćete vidjeti s vrha ove nove Kalvarije, iz gornje sobe gdje se obnavlja posljednja večera, kako se oko vas okuplja cijelo čovječanstvo s kojim nikada ne smijete izgubiti kontakt? Tu je život što ga riječi Spasiteljeve rasvjetljuju, bijeda koju spašava njegovo bogatstvo i koju ste i vi s njim pozvani pomagati, prosvijetliti i spasiti – spašavajući sama sebe.

Misa vas uistinu stavlja u stanje vječnosti, u duh univerzalne Crkve i u “Ite, missa est”2 vi ste spremni vidjeti misiju, poslanje vašega žara k potrebama zemlje neznanja i ludosti.

Jutro natopljeno svom ovom rosom, osvježeno i oživljeno ovim duhovnim lahorima, ne može ostati bez ploda. Dan ćete započeti s vjerom i provesti u odvažnosti, nošeni svjetlom što ste ga sakupili u zoru. Prije nego što se iscrpi ova svjetlost, doći će večer, kao što se godina završi ostavljajući ipak u žitnicama sjeme za iduću godinu.

A tek večer! Kako su rijetki ljudi koji umiju posvetiti večer, provesti je tiho, tako da im san koji za njom dolazi uistinu donese okrjepu. Kako li je rasiplju i kaljaju, kako li je naopako upotrebljavaju.

Ne ćemo isticati ono što uvečer čine ljudi koji se prepuštaju užitcima, njihov je slučaj drukčiji od našega. Ali pogledajte onaj ozbiljan svijet koji nazivamo ljudima rada: poduzetnike, industrijalce, činovnike, veletrgovce – o takvu svijetu govorim. Kada dođe večer, gledajte kako oni “otpuste uzde” i ne misle više ni na što, prepuštaju se rastresenosti koja navodno odmara. Časte se, puše, igraju se, brbljaju i zabavljaju, odlaze u kazališta i na koncerte, zure u filmsko platno, a onda “odmoreni” odlaze na spavanje.

Doista, čovjek se tako odmori slično violini kojoj ste odvili sve žice. Koliko posla da ih sutradan iznova točno navijete!

Poznajem industrijalce koji se odmaraju čitajući Pascala3, Montaignea4, Ronsarda5 i Racinea6. Zavaljeni u udoban naslonjač, u osvijetljenoj i toploj prostoriji, dok njihova obitelj miruje ili slatko čavrlja oko njih, oni žive nakon naporna rada. To je njihov trenutak, to je trenutak čovjeka nakon što se kao stručnjak glavom i srcem sukobio sa stotinu zaprjeka.

Iako intelektualcu ne treba takve nadoknade, ipak mu je još više potreban takav mir. Njemu večer treba biti vrijeme sabranosti, večera lagana okrjepa, a igra lagano razvrstavanje današnjih poslova i priprema za sutrašnje. Treba mu Povečerje7 – uzeto u prenesenomu značenju – koje završava i nagoviješta, jer svaki svršetak posla koji hoćemo nastaviti isto je tako početak kao i kraj. On se zatvara da bi se ponovno otvorio. Večer je veza među danima što zajedno čine život. Ujutro treba odmah iznova živjeti: treba se za to uvečer pripremiti i omogućiti noći da na svoj način, bez nas, poveže naš svjesni trud.

Usprkos strastvenoj i sebičnoj iluziji onih koji žele u čovjeku izdvojiti jedan dio za uživanje, rastresenost nije odmor nego je iscrpljivanje. Odmor se ne može sastojati u rasipanju snaga. Odmor je obustavljanje napora i vraćanje na izvore, dakle obnavljanje, a ne ludo razbacivanje.

Znam da trošiti katkada znači stjecati. Tako se govori o športu i rekreaciji pa ćemo i mi ne samo dopuštati, nego i zahtijevati takvo aktivno odmaranje. Ali to nije pravi posao za večer. Za večer postoji dvostruki odmor, jedan duhovni, a drugi tjelesni: prvi u Bogu, drugi u majci prirodi. Prvi se postiže molitvom, a drugi, budući da prethodi noćnomu počinku, mora nas na nj pripraviti.

Uvečer se treba prepustiti blagu ritmu koji se opaža u disanju noći. Pustite da laganim determinizmom navike nadomjeste inicijativu, da rutina obiteljskoga života zamijeni napor gorljive aktivnosti. Jednom riječju, obustavite svako htijenje kako bi mogla započeti besvjesnost noći. Upoznat ćete da je prava mudrost u prepoznavanju strukture ovoga oslabljenog života, ove poluaktivnosti što se smiruje. Obitelj u ovome ima svoju ulogu. Slatkim razgovorom utvrdit će se jedinstvo duša, razmijenit će se dojmovi i započeti projekti, čovjek će se utvrditi u svojim pogledima i ciljevima. Olakšat će se dnevni umor, vladat će sklad dostojan vigilije blagdana, što bi svaki novi dan trebao biti za kršćanina.

Kada čovjek spava, često se i nesvjesno namjesti kao nekoć u majčinu krilu. To je simbol. Odmor vraća na izvore života, snage i nadahnuća, on stječe nove sile. Opći večernji smiraj svega u prirodi ima isto značenje. Ali obnavljanje sila ne može biti uznemiravanje. Ono je kao skrivanje u sklonište, dodavanje novih energija ljudskoj snazi pomoću mirne sabranosti. Ojačati se znači obnoviti u sebi organski i posvećeni život prikladnim opuštanjem, molitvom, šutnjom i snom.

Antonin-Dalmace Sertillanges

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti intelektualac”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

O knjizi “Kako biti intelektualac” saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.

————–

1      Latinski: “Gore srca!” To je citat iz molive koju svećenik moli u svetoj misi. [nap. red.]

2    Ovo su posljednje riječi svete mise na latinskomu jeziku, od njih je i nastala riječ “misa”. [nap. red.]

3     Blaise Pascal (1623.–1662.) bio je francuski matematičar, fizičar i filozof, poznat kao majstor proznoga stila. U matematici je utemeljio teoriju vjerojatnosti, u fizici je otkrio temeljni zakon hidrostatike koji je kasnije nazvan Pascalov zakon. Najpoznatije njegovo djelo su posmrtno izdane Misli (Pensées), nezavršene bilješke za planiranu obranu kršćanske vjere. Vidjet ćemo da ga Sertillanges spominje na puno mjesta u ovoj knjizi. [nap. red.]

4     Michel de Montaigne (1533.–1592.) bio je francuski pisac, poznat po svojim esejima. [nap. red.]

5     Pierre de Ronsard (1524.–1585.) bio je francuski renesansni pjesnik. [nap. red.]

6     Jean Racine (1639.–1699.) bio je francuski dramski pisac, poznat prvenstveno po svojim tragedijama. [nap. red.]

7    Povečerje je posljednja molitva dana u Časoslovu (molitvi časova). Njezin latinski naziv completorium doslovno znači “završetak”, “dovršetak”. [nap. red.]