Biblijski redak “tražite dobro gradu” može se bez daljnjega za našu svrhu prevesti “tražite dobro tvrtki”. Jasno je da radno mjesto ne služi samo za zaradu. Ono, doduše, omogućuje plaću, možda čak i blagostanje, ali sa sobom nosi i duhovnu odgovornost. Netko će možda reći kako čovjek na poslu ne može hodati sklopljenih ruku – posao je posao! Tu su određene zadaće koje zahtijevaju da im se posvetimo s potpunom odgovornošću.

Jedna od mogućnosti da ostanete “uključeni” u molitvu i na radnome mjestu su molitvene skupine u tvrtki. One već postoje, primjerice u Mercedesu i BMW-u, Boschu i Siemensu, ali i u malim tvrtkama. Na takvim se sastancima pred Boga donosi stručna problematika, ali i problemi u međuljudskim odnosima. U molitvi se pred Boga mogu u zahvaljivanju donijeti problematični pretpostavljeni i suradnici. Tako se često stvari počinju “same od sebe” rješavati.

Iz vlastitog iskustva mogu tvrditi da takva zajednica ljudi, koji čitaju Bibliju i mole se, dobro djeluje protiv stresa na radnome mjestu. U zajedništvu, u svjedočanstvu drugoga i u zajedničkoj službi velika je i iscjeljujuća snaga.

Tko dobro poznaje poslovni svijet, zna koliko samo ima teškoća i problema, opterećujućih napetosti i stresa kojima čovjek ne može pobjeći. Molitvena skupina tu pomaže da nitko ne mora posustati pod teretom. Svaki osjeća kako silom Duha Svetoga biva osnažen i motiviran da se suoči s teškoćama. “Veći je onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.” Isus još kaže: “U svijetu ćete imati patnju, ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet.”

Moje je iskustvo da je najbolje vrijeme za skupljanje u ponedjeljak u 7 ujutro, prije početka radnog vremena. Molitva pomaže da se ponovno usredotočimo na posao i sagledamo ga iz prave perspektive.

Sasvim je jasno da molitveni krug nije mjesto gdje se saznaju i prepričavaju najnoviji tračevi ili gdje se od kršćana s viših položaja dobivaju korisni podaci. Svrha je toga sastanka tišina pred Bogom i molitva za kreativnu Božju silu da bi se dobile nužne ideje, rješenja, uvidi, te kako bi se pred Boga donijeli svi suradnici.

Obično netko pročita tekst iz Biblije ili jednostavno stih za taj dan. Zatim sudionici izražavaju svoje molitvene potrebe, pa se na kraju onaj tko želi, slobodnim redoslijedom i slobodnim molitvama, moli. Valja uvijek imati na umu točnost, osobito ako je sastanak rano ujutro. Priznajem, nije se lako svladati i otići na sastanak u to vrijeme, ali doista je dragocjeno – kako za čovjeka samoga tako i za druge.

Biti Božji suradnik – živjeti uzorno

Malo je ljudi koji svoje zvanje danas vide i kao pozvanje. Biblija, međutim, ima drukčije stajalište kad kaže: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, ne ljudima” (Posl. Kol. 3:23). Gdje više ne postoji ta unutrašnja veza između pozvanja i zanimanja, ljudi zanimanje ne zovu zvanjem, nego poslom (engleska riječ job sve je popularnija). Zvanje je ostalo još samo sredstvo za zarađivanje novca.

Kada smo ovo poglavlje nazvali Biti Božji suradnik – živjeti uzorno, bilo je jasno da ne vjerujemo u pozvanje na osrednjost za kršćane. Mi smo uzor. U Propovijedi na gori (Ev. po Mateju 5,41) piše ovako: “Ako te tko prisili da ideš jednu milju, pođi s njim dvije.” Kada je Isus izgovorio te riječi, Židovi su živjeli pod rimskom okupacijom.

Jedna od zadaća bila im je da nose terete svojih vladara. Ako je neki Rimljanin sreo Židova, mogao mu je natovariti svoj teret, ali samo jednu milju. Naravno da bi po isteku milje svi odmah bacili teret. Isus takvo ponašanje zove “nekršćanskim”. Kršćanin se ne zaustavlja nakon prve milje, nego ide i drugu.

Židove su te riječi zaprepastile, ali ni mi danas nismo bolji. Tko se odluči biti Božjim suradnikom, mora biti spreman i na drugu milju.

Biti kršćanin u tvrtki

Biti kršćanin na radnome mjestu ima veze s tom drugom miljom o kojoj govori Isus. Postoje dvije mogućnosti: odradit ću svoje i gotovo, ili ću obaviti posao sa smiješkom na licu, prijazno i bolje nego što se od mene očekuje. Sam od sebe doći će dan promaknuća kad će pretpostavljeni reći: “Promatrali smo Vas i mislimo da Vas možemo iskoristiti za neki zahtjevniji posao.”

Priča se za Edisona da ga je kratko prije smrti upitao neki novinar: “Za vama je tisuće inovacija i mnogi patenti. Kako je moguće da je od dječaka kojemu je učitelj prikvačio na leđa ceduljicu:
‘Molim vas, ne šaljite mi ovo dijete u školu jer je preglupo’ postao takav genij?” – “Biti genij sastoji se od 98% znoja. Ne radi se o talentu ili nadarenosti, nego o spremnosti da date sve od sebe.”

O švicarskom političaru i ekonomistu, utemeljitelju Migrosa, Gottliebu Duttenweileru govori se: “Uspio je živjeti čudo: nositi glavu visoko u oblacima, a nogama čvrsto stajati na zemlji.”
Nogama stajati čvrsto na zemlji činjenica je koju nam je Bog dao, a glavu držati slobodnu za vječni cilj kojemu idemo u susret – po tome se treba prepoznati pravi kršćanin. To nije nimalo samo po sebi razumljivo jer lako odvajamo osobni život od poslovnoga.

Kao za vlakove koji prometuju samo nedjeljom i praznikom, i za nas vrijedi: kršćanstvo je samo za nedjelju i praznik. U privatnom životu, na poslu i javnosti od toga se ništa ne opaža. Nije najvažnije da obavimo posao, nego je važno i kako ga obavljamo. Svaki posao kršćanin radi kao za Gospodina, što znači da kršćani rade svoj posao svjesni odgovornosti pred Bogom.

Iskrenost

Jesmo li iskreni u govoru, kao i u radu? Nitko od nas ne bi došao na ideju da pokrade banku, ali možda smo neiskreni kad se želimo dočepati nekog posla? Jesmo li skloni izvrtati i pretjerivati
da bi slika postala svjetlijom? Na nekom seminaru poslovni je čovjek priznao: “Iskreno, cijeli dan samo lažem. Kupcu kažem nešto drugo nego dobavljaču, suradniku nešto drugo nego konkurentu, dioničarima nešto drugo nego poreznoj upravi. A svim tim ljudima uglavnom ne kažem ono što govorim sebi.” Takvo je priznanje potresno.

No svi smo skloni izvrtanju činjenica da bi slika izgledala što bolje. Ne obećajemo li svi ono što često nismo u stanju ispuniti?

Koncentracija

Bog od nas očekuje dobar posao. Zato ne moramo biti ljudi koji znaju i umiju sve, ali u okviru svojih mogućnosti svatko treba dati najbolje.

Henry Martyn nije želio potratiti ni jedan sat dok je prevodio Bibliju. Pred očima su mu bili narodi koji su čekali istinu skrivenu u toj knjizi. Što je više stario, kardinal Manning je sve strastvenije
obavljao svoj posao. Dok je oko sebe gledao strahote civilizacije, siromaštvo, pijanstvo i moralnu degradaciju, njegov mu se posao činio sve važnijim. Kako možemo pravdati traženje vremena tijekom studiranja ili na poslu? Kako si smijemo priuštiti manje od usredotočenog rada kad imamo toliko toga što mora biti obavljeno, toliko toga gdje je potreban naš angažman?

Neprestano izobražavanje

Svake minute nastaje nova kemijska formula, svake tri minute otkriva se neki novi fizikalni odnos i svakih pet minuta dolazi se do neke nove spoznaje s područja medicine. Može se dakle govoriti
o eksploziji znanja. Ako nam stručnjaci za obrazovanje govore kako se svakih deset godina znanje udvostručuje, postaje jasno da se ne možemo izvući od doživotnog uèenja. Svatko bi najmanje jedanput u godini trebao otići na neki tečaj za dodatno izobražavanje.

Kada se potpuno zalažete u poslu i kada ste uspješni, valja imati na umu da vam ne predstoje samo profesionalna promaknuća i novosti, nego i da Bog ima za vas planove koji će vas odnijeti dalje.

Kada traži ljude, On uvijek uzima one koji su već zaposleni i posao obavljaju s ljubavlju i oduševljenjem.

U Bibliji je to ovako opisano:

– Ivan i Jakov krpali su mreže kad ih je Isus pozvao.
– Mojsije je napasao stado na gori Horebu.
– Gideon je radio na gumnu.
– David je čuvao ovce svoga oca.
– Šaul je tražio izgubljenu magaricu.
– Elizej je orao.
– Nehemija je služio kralju Nabukodonozoru.
– Matej je radio kao carinik.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jorga Knoblaucha “Biti poduzetnik života”