Svakome je na raspolaganju isto vrijeme: 168 sati, 1440 minuta ili 86400 sekundi na tjedan. Ipak, svi imamo teškoća s tim vremenom. Učini nam se često da nismo gospodari vremena, nego bjegunci i njegovi robovi. A zapravo nam je jasno da imamo dovoljno vremena za sav posao koji nam Bog daje. “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” (Propovjednik 3,1).

Pavao piše Efežanima: “Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja” (Posl. Efež. 5,15-16).

Kad Pavao piše Efežanima da trebaju iskupiti vrijeme, rabi grčku riječ kairos, što ne označuje samo vrijeme nego posebnu pogodnu, možda jedinstvenu priliku. Božje je vrijeme najbolje vrijeme. Postoje trenuci obećanja i trenuci ostvarenja, trenuci milosti koji se možda nikada neće ponoviti – Bog zna za pravo vrijeme i pravi trenutak. Trebam vjerovati da Bog u svakome trenutku u potpunoj ljubavi i mudrosti radi na mom životu. Jesmo li sami gospodari svog vremena? Ne, mi smo samo upravitelji, ljudi u Božjoj ruci. Iskupiti vrijeme valja naučiti, a to je cilj ove knjige.

Ako vrijedno učimo iskupljivati vrijeme, živjet ćemo intenzivnije i s manje kušnji. Turska i španjolska poslovica opisuju opasnost od lijenosti: “Vrijednoga goni samo jedan đavao, lijenoga tisuće” i “Obično đavli kušaju ljude, ali lijenčina kuša đavla.” Umijeće pravilnog planiranje vremena velika je snaga.

Česta uzrečica “Vrijeme je novac” zapravo nije točna. Novac se može čuvati i izgubljeni novac s malo sreće ponovno naći. Osim toga, novac možemo i umnožavati. Sve to nije moguće s vremenom.

Izgubljeno vrijeme ne može se nadoknaditi. Potraćeni vikend neponovljivo je otišao u vjetar. Vrijeme ima jedinstvenu vrijednost. Kristova prispodoba o talentima upozorava nas da smo Bogu dužni položiti račune i za vrijeme. Pritom se ne radi samo o našem vremenu nego i o vremenu drugih ljudi.

Friedrich Holscher, zastupnik u njemačkom parlamentu, prije neku je godinu izazvao veliku pozornost u medijima: njegovo je obraćanje parlamentu trajalo 30 sekundi, a sadržavalo je u sedam točaka sve što se o temi moglo reći.

To pokazuje kako nevjerojatno mnogo vremena čovjek može uštedjeti ako se zna sažeto izraziti.

Govornik uzima vrijeme drugim ljudima. Pritom sam odlučuje hoće li drugima krasti vrijeme ili im ga darivati svojom sažetošću.

Koliko li samo sjednica i sastanaka imamo na radnome mjestu i u crkvi. Jesmo li prije toga temeljito razmislili o dnevnom redu? Jesmo li se dogovorili ne samo o početku sastanka nego i o svršetku?

Dakako, vremena nikad dosta. Dakako, uvijek iznova nađemo se u jurnjavi iako smo dobro unaprijed planirali pa tražimo “rupe” u rokovniku.

Ali reći: “Nemam vremena” netočno je. Iskrenije je reći: “Za to (ili za tebe) sada nemam vremena.”

Drugim riječima: “Isplanirao sam svoje vrijeme (ili dao da mi ga drugi ukradu) i pritom ništa više nije ostalo.”

Što činimo sa svojim slobodnim vremenom?

Jasno je i ovo: za ono što je nekome važno uvijek se nađe vremena. I, ruku na srce, imamo dovoljno vremena. Mnogi se s posla vraćaju najkasnije oko pet. Što radimo od 5 do 6 i od 6 do 7 sati popodne? Što radimo nedjeljom? U mnogim državama ljudi na posao odlaze u 6 ujutro i vraćaju se u 11 sati navečer. Često rade i subotom, a katkad i nedjeljom, na primjer u Koreji. I usprkos tomu Crkva cvjeta jer ljudi za nju odvajaju vremena.

Nisu li možda “dobra stara vremena” bila samo zato tako dobra što su ljudi tada nalazili vremena za Boga? Jer “tko počinje moliti, izlazi iz vremena i izdiže se iznad svega”. Tko dolazi Bogu, ponovno nalazi i put k sebi samome. Tko s Bogom razgovara, ima vremena i slušati druge.

Sve ima svoj svršetak, samo ga krug nema. Da nismo svoje ure namjerno napravili kružnima, kako bismo se uljuljkali u uvjerenje da je i naše vrijeme neograničeno?

Točnije je shvaćanje da se na postavljenim tračnicama vremena krećemo naprijed. Mjesto i vrijeme na kojemu smo počeli svoj put – znamo – zove se rođenje. Svi znamo i svršetak svojega puta, no mnogi odgađaju – što je duže moguće – i samu pomisao na nj (možda ih zato sustigne tako neočekivano). Postaje na tome putu ne poznajemo i predjeli kojima juri vlak našega života nepoznati su nam. Biblija vrijeme ne definira samo kao vrijeme koje prolazi veæ ga vidi u stalnom pokretu razvitka, kao eon. Vrijeme zato nikada nije prošlost, nego, poput lanca, niz događaja. Tako jedno razdoblje utječe na sljedeće i oblikuje ga. Tek kada lanac bude završen, postat će vidljiv njegov krajnji smisao. Vrijeme nezaustavljivo teži svojem ispunjenju.

Vječnost pri tome nije puki nastavak našega vremena, nego nešto kvalitativno drukčije.

Moje vrijeme dio je Božjeg plana vremena i spasenja. Zbog toga mogu biti opušten, pun nade i povjerenja. Želimo li sami biti vladari vremena, uskoro ćemo primijetiti da mu postajemo robovi.

Preopteretimo se, izgubimo mjeru i pregled. Planiramo više no što je moguće napraviti, a rezultat je da više i nemamo “danas” jer “naše sutra ubija naše danas” (Droste Hulshoff). Razlog je tome što vrijeme tiranski planiramo, umjesto da ga primamo iz Božje ruke. Koliko je sve drukčije kad smijem imati hrabrosti za nesavršeno i nezavršeno; od mene se uvijek očekuje samo da ono što sada radim radim svim srcem.

Čovjek koji je shvatio prolaznost svjetovnoga može kroz život ići opušten.

Kada je počelo vrijeme? Verchuer je 1955. godine napisao prekrasnu usporedbu o vremenu: “Ako se razvoj Zemlje, koji je sudeći po nagomilanom tlu i stijenju tekao dva milijuna godina, poistovjeti s jednom godinom, vrijeme o kojemu imamo “dokumentaciju” počinje oko “rujna”. Tek u posljednjih deset dana razvilo se više vrsta sisavaca, a homo sapiens u sadašnjem obliku na scenu dolazi tek posljednjih pola sata godine. Njegovih 6 000 godina svjetske povijesti skupilo bi se u zadnju minutu i pol. Čovjekov životni vijek od 80-ak godina trajao bi sekundu i 20 stotinki.

Psalmist kaže:

Moje je vrijeme u tvojoj ruci,

Ti mi, Gospodine, daješ vrijeme

Kao dar i zadatak.

Zato ti zahvaljujem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jorga Knoblaucha “Biti poduzetnik života”