Prije nekoliko tjedana sudjelovao sam u konferencijskome pozivu na Zoomu. Lice jednoga od muškaraca na ekranu bilo je izrazito staro i živčano. Sitnim je očima žmirio iza naočala sa žičanim okvirima, sličnima onima kakve su nosili John Lennon ili Heinrich Himmler, i imao je pomalo namršten izraz lica, koji je djelovao kao da ga je netko tamo nalijepio trajnim ljepilom. Njegov je izgled doista odražavao jednu poprilično iziritiranu – a vjerojatno i iritantnu – osobu. A tada sam shvatio da gledam – samoga sebe.

George Orwell rekao je da svaki čovjek do pedesete godine završi s licem kakvo je zaslužio imati. Mislim da je bio u pravu. Zapravo, iz osobnog iskustva znam da je bio u pravu. Mi svoja lica svakoga dana malo po malo oblikujemo. Činimo to svojim mislima, raspoloženjima, frustracijama i radostima, što znači da su s mojih sedamdeset i tri godine moje lice i ostatak mene vjerojatno u velikoj nevolji. Na sreću, Bog je odličan plastični kirurg, i ja ću se veoma brzo vratiti Bogu i njegovim kirurškim instrumentima. U međuvremenu čitatelji moraju znati da sam svoje – kako da to ljepše kažem? – ne baš veselo lice dobio ne zbog rada za Crkvu, nego u procesu rada za Crkvu.

To možda zvuči neobično, no objasnit ću. Radio sam u Crkvi i blizu nje četrdeset i tri godine. To je jedna od velikih povlastica mojega života. Za to sam neizmjerno zahvalan. Volim Crkvu, i sve u vezi s njom: njezinu ljepotu, njezin nauk, njezine ljude, njezine svećenike, njezino razumijevanje i suosjećanje prema ljudskoj duši. A volim je više – mnogo više – danas nego kada sam prije četrdeset godina tek počeo raditi. No moja je karijera bila ispunjena sukobima, a to ne bi trebalo biti iznenađenje.

Crkva živi u stvarnome svijetu, a ne na srednjovjekovnoj slici. Ona vrši svoje poslanje uz stvarne ljude, u stvarnome vremenu. Stvarni ljudi – u Crkvi i izvan nje – znaju biti kaotična stvorenja. Svi mi imamo podijeljena srca. Posljedica toga je da je stvarni svijet prepun sukoba. Uvijek je bilo tako, a naročito je tako u vremenu u kojemu mi danas živimo. Od samoga smo Isusa  u dvanaestome poglavlju Lukinoga Evanđelja dobili prilično žestoku dozu stvarnosti: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice […]” (Lk 12,52-3)

Te su riječi otrježnjujuće, ali i iskrene. Sviđalo se to nama ili ne, krštenje nas „baca” u u borbu za dušu svijeta. Mi svijet možemo svojim odabirima i djelima učiniti boljim ili lošijim, ali „polarizacija” – magnetska napetost između dvaju polova, dobra i zla – ugrađen je u prirodu svijeta i u naše mjesto u njemu. Izazov s kojim se kao kršćani suočavamo jest pronaći način da svoju vjeru živimo radosno, s pouzdanjem, radeći na izlječenju i evangelizaciji onolikoga dijela svojega svijeta koliko to možemo. A to moramo moći uspjeti bez zatrovanosti mržnjom ili obeshrabrenosti kritikama i otporom, ili zadobivanja trajno neveseloga lica.

Kako onda to učiniti? Odgovorit ću na to, ali pomoći će nam ako prvo razumijemo širi kontekst u kojemu se nalazimo kao nacija i kao Crkva.

Mislim da je gorući problem s kojim se laici, poput moje vlastite obitelji i mnogih drugih, danas suočavaju rutinski, praktični ateizam, koji se slijeva u našu glavu iz tolike buke posvuda oko nas, s odbijanjem nadnaravnoga, svetoga i krjeposnoga, što je posljedica neprekidne znanstvene i tehnološke propagande i besmislica. Mediji iz kojih dobivamo vijesti i zabavu veoma su moćni oblici kateheze. Oni nas poučavaju kako promatrati svijet. Velik se dio njihove poruke svodi na deprimirajuće laži o našoj prirodi i svrsi nas samih kao ljudskih bića.

Obrazovan sam za sektor komunikacija. Volim tehnologije koje nas spajaju, i koje proširuju našu senzornu percepciju, naročito za osobe s invaliditetom, poput mojega najmlađega sina, no svi ti dobri alati imaju i svoju mračnu stranu.

Politički učinak tih tehnologija je očit. One zatupljuju naš javni diskurs i dovode ga do usijanja. Ubrzavaju stvaranje neprijateljstava i izazivaju zbunjenost. Ne možemo razmišljati jasno, niti zajedno rezonirati kako bismo pronašli neku zajedničku točku, jer smo prezauzeti vikanjem jedni na druge. Naša politička previranja tada dovode do suptilnoga prijenosa moći s pojedinačnih građana koji se prepiru – ljudi poput mene i vas – na stručnjake koji tvrde da oni mogu javnim životom upravljati bolje i mnogo smirenije nego mi ostali. A time se u konačnici stvara stručnjake koji smatraju da država zna bolje od roditelja što je najbolje za njihovu djecu.

Učinak na Crkvu može biti još strašniji. Digitalna stvarnost nagriza nadnaravnu maštu. Ona eliminira ljudski apetit za čudesnim i otajstvenim, i izvještačenošću mikročipova zamjenjuje prirodnu ljepotu svijeta koji ljudsko srce uzdiže prema Bogu i transcendentnome. Nama je potrebno više od izvještačenosti. Nama je potrebno više od laži. Mi čeznemo za stvarima koje su uzvišenije od toga, i bolje od toga – za ljepotom, smislom i istinom. Netko nas mora podsjetiti na te stvari i dovesti nas do njih, a taj netko moramo biti vi i ja, potičući i jačajući jedni druge.

Dok sam ja zapisivao ove turobne misli, moja me je supruga pitala jesam li sretan. Suann i ja ćemo sljedećega mjeseca proslaviti pedeset i prvu obljetnicu braka. Bio je to odličan život – ispunjen djecom i unučadi, ljubavlju, plodnošću i radošću, ali i poteškoćama – ali to su bile poteškoće koje, promatrane u retrovizoru života, samo još više naglašavaju zadovoljstva i zaslađuju radosti. I zato sam joj odgovorio: „Jesam, draga, veoma sam sretan.” A ona me je na to poklopila: „Pa reci to onda i svojemu licu.”

Kao što sam već rekao, Bog je odličan plastični kirurg, a ja sam proteklih pet desetljeća živio s jednim od njegovih najljepših kirurških instrumenata. Suann uvijek čini da se nasmiješim. Kada ju pogledam, prisjetim se da je život dobar. A upravo je to ono što moramo činiti jedni za druge kao kršćani. Svi mi to moramo. Moramo podsjećati jedni druge da nas je Bog stvorio za prijateljstvo i radost, a ne za jad i depresiju. A zatim to moramo dokazati svojim životom… i reći to svojemu licu.

Pritisci modernoga života zavaravaju nas, i navode nas da pomislimo da smo nemoćni. Nismo nemoćni. Jedino što doista možemo kontrolirati jesmo mi sami – naši odabiri i djela, naše misli i raspoloženja. Savladati same sebe tako što ćemo svoje srce suobličiti iskrenome nastojanju oko svetosti snažan je čin, jer njime utječemo na druge i oblikujemo ih. Za to treba truda, jer je naše „ja” veoma neposlušna sirovina. No ako želimo vidjeti rezultate, moramo pročitati poslanice svetoga Pavla. Pavla su toliko puta ignorirali, odbijali, izrugivali mu se, i rulja ga je znala izbaciti iz grada  – no taj je jedan čovjek ustrajući promijenio smjer u kojemu se kretao svijet. On to nije postigao uz ogromne resurse i veliki strateški plan, nego jednostavno mijenjajući srca ljudi oko sebe, jedno po jedno. To je sve što Bog zapravo traži od svakoga od nas: osobno obraćenje, osobno svjedočenje, i malo osobne milosrdne ljubavi prema drugima… čak i kada nam se ne sviđaju. Naročito onda kada nam se ne sviđaju. Bog će se pobrinuti za ostalo.

Mi nismo pasivna stvorenja. Možemo pomoći Bogu da djeluje po nama i u nama. A evo i kako: ugasite taj nesretni televizor. Skinite se s interneta. Sklonite nekamo svoj mobitel. Ne zauvijek – mi moramo živjeti i raditi u svijetu onakvome kakav on jest, u svijetu koji nam je Bog dao – no učinite to dovoljno dugo svakoga dana kako biste stvorili jedan „otok” tišine u svojemu životu. Tišina ima plodnu mirnoću, a u toj mirnoći nam može govoriti Bog, i mi Njemu.

Poslušajte kakvu dobru skladbu klasične glazbe umjesto uobičajenoga smeća. Pročitajte dobru knjigu povijesne tematike, biografiju ili roman. Ili, još bolje – čitajte Riječ Božju. Čitanjem vježbamo svoju pozornost i izgrađujemo svoj rječnik na način koji obogaćuje našu percepciju svijeta. Dobro napisana rečenica jedna je vrsta lijeka za emocionalna previranja – ona nas strukturom svoje gramatike poučava kako razmišljati redom i logično. Sveto pismo nas hrani smislom naše ljudskosti i porukom našega spasenja.

I konačno, ojačavajte svoje tijelo sportom, koristite svoje ruke u nekome kreativnome fizičkome radu. Moja ljupka nevjesta istrčala je dvadeset maratona i mnoštvo kraćih utrka. Sa svojih je sedamdeset i tri godine ona je i dalje – na moju sramotu – bolja nego što sam ja ikada bio. Imam jednoga prijatelja, istaknutoga odvjetnika, kojemu bi glava doslovno eksplodirala da nije sam sebe naučio baviti se drvodjelstvom i stolarstvom, a zatim je izgradio svoju vlastitu kuću, čavao po čavao, svojim vlastitim rukama. Jedan drugi prijatelj, viši novinski urednik, bavi se vrtlarstvom, samo kako bi sebe podsjetio da je svijet plodan, da su žive stvari prelijepe, i da one rastu i obnavljaju svijet čak i onda kada su novinski naslovi otrovni.

Ako barem neke od tih stvari učinimo svojim navikama, onda ćemo početi stvarati „umjerenu zonu” između zaraćenih polova modernoga života, gdje ćemo se moći povezati s Bogom i napraviti mjesta za mir u svojemu životu. Da, ovakvi savjeti zvuče jednostavno i očito. I jesu takvi. No oni su također iznimno teški. Pokušajte to kroz nekoliko tjedana svakodnevno činiti, a onda mi iskreno recite je li to „lagano”.

Naravno, ako ste poput mene, u vašoj je glavi uvijek jedan skeptični glasić. On se upravo sada pita jesu li stvari koje sam upravo napisao – a u kojima ima nešto više nade – zapravo samo pobožna zavaravanja, neučinkovito, sentimentalno brbljanje, sada kada je svijet ionako na brzoj autocesti za pakao.

Ne mogu govoriti za čitav svijet, no mogu zaključiti s jednom zanimljivom opservacijom. Osamnaest sam godina radio za Crkvu u Denveru. Sjećam se jedne od naših župa koja je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća bila gotovo mrtva – u biti je bila hodajući leš, s kolima pogrebnoga poduzeća na parkiralištu, čiji je motor stajao spreman i upaljen.

Danas je ona živa i razvija se. Razlog tome je jednostavan. Mladi novi župnik bio je prenaivan, ili preglup, ili pretvrdoglav, ili pak previše revan da bi „shvatio” da je ta župa spadala u hospicij. On je vjerovao u nju, i borio se za nju. To je primijetilo nekoliko ljudi, a zatim još njih nekoliko, a kroz sljedeće desetljeće to je učinilo i još mnogo, mnogo obitelji i pojedinaca, koji sačinjavaju tijelo i krv, snagu, savjest i dušu kršćanske zajednice. Kulturu izgrađujemo i obnavljamo svojim svjedočenjem. Osobno svjedočanstvo jest sjeme obnove i nade za druge…  A nada, podržana vjerom i djelovanjem – doista je zarazna.

Zato mislim da se Sveto pismo ne šali kada govori o uskrsnuću mrtvih. Ja sam to vidio svojim očima.

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić