'UŽITAK ŽIVOTA' (1)

Zašto je tvrdnja ‘Zdravlje je najveće dobro’ – potpuna besmislica

Bez ikakve dvojbe, zdravlje je napravilo fantastičnu karijeru. Nadugo i naširoko ne postoji ništa u društvu što bi se moglo natjecati sa zdravljem. Unatoč svoj teoretskoj suzdržanosti treba priznati: u svagdanjoj stvarnosti naših dana doista je zdravlje najveće dobro. Međutim, tom tvrdnjom nije odgovoreno na važno pitanje: čini li zdravlje život zadovoljnim, bilo da promiče užitak življenja, bilo da je i ono samo užitak života ili pak ometa uživati život.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Postoji u našemu pluralističkom i vjerski umornu društvu još uvijek jedan sveti ritual koji povezuje sve ljude te nadilazi njihovu vjersku pripadnost, bilo da su ateisti ili fundamentalisti; njihov društveni položaj, bilo da su radnici ili direktori banke, te njihovu stranačku pripadnost, bilo da su ljevičari ili desničari, a to je proslava rođendana. U sklopu toga svečana čina individualizirana civilnoga društva, kod osoba starijih od 65 godina, u najmanje jednomu svečanu nagovoru, odzvanja kao Amen u crkvi rečenica: “Sve najbolje, a najviše  – zdravlja.” Pljesak. Ne samo rečenica, nego i opće odobravanje neizostavni su. Nitko se iz toga ne isključuje. Ipak, kod očite svečareve bolesti možda se ta rečenica izostavi. A njega će tada, iznemogla od duge bolesti, svi uzvanici još sažalnije pogledati. Što je svečar stariji, to će se sve više javno nabrajati mali grijesi protiv zdravlja. To je zapravo jedini trenutak u kojemu nastupa malo humora. Jer nitko se ne će usuditi krivo shvatiti te vesele primjedbe i sama sebe, u znatno mlađim godinama, predati tim slasnim prijestupima. Devedesetogodišnjaci su, dakako, iznimke, a duboku su starost doživjeli ne zbog svojih malih neumjerenosti, nego unatoč njima. No vratimo se ozbiljnosti svečanoga časa. Uz sav prenaglašen individualizam i pluralizam u našim društvima – tu vlada velika suglasnost. Ponad svih svagdanjih prepirki i neslaganja veličanstveno caruje tvrdnja: zdravlje je najveće dobro.

Nažalost, ta je tvrdnja potpuna besmislica. Nikada u cijeloj filozofskoj baštini Zapada i Istoka nitko nije došao na besmislenu ideju da u tomu krhku stanju kao što je zdravlje prepozna najveće dobro. Za Immanuela Kanta najveće je dobro jedinstvo svetosti i blaženstva, to jest Bog. Nasuprot mišljenju mnogih uvoznih zdravstvenih teorija s Istoka, vjerski su se gorostasi bilo koje religije isticali po raznovrsnim sposobnostima, ali ne i po zdravlju. No sve to ne priječi samozvanoga filozofa da na nekomu seminaru najveće dobro smješta negdje drugdje. Ne priječi niti jednoga službenoga vjerskog predstavnika, koji po dužnosti govori o dragomu Bogu, da gromoglasno zaplješće kada gradonačelnik, ili neka druga važna osoba, na proslavi rođendana milozvučno izriče tvrdnju nad tvrdnjama: zdravlje je najveće dobro. Tako očit dvostruk moral nije očigledan samo zbog toga jer prevladava posvuda.

Kada bi je netko samo na trenutak uzeo posve ozbiljno, ta bi tvrdnja politički neizostavno dovela do sloma financijskih temelja naših društava. Jer ako bi zdravlje uistinu bilo najveće dobro, onda bi maksimalna dijagnostika i maksimalna terapija trebale pripadati svakomu pojedincu kao njegovo apsolutno i neosporno pravo. To bi već sada bilo nemoguće financirati, kao što dobro znaju svi poznavatelji stanja na tomu području. Zahvaljujući zdravu osjećaju nitko dosada nije došao na financijski katastrofalnu ideju da zdravlje zaštiti ustavom budući da je najveće dobro. Što zapravo i nije logično jer ustav je najprikladnije mjesto za zaštitu najviših dobara.

Naime, kada je zdravlje u pitanju, ne prevladava životni užitak, nego dvostruki moral i nelogičnost, a sve to pojačava slutnju da se sav govor o zdravlju kao najvećemu dobru ne uzima doslovno. No varamo se: ono što obznanjuje filozof na seminaru, župnik s propovjedaonice i političar s obzirom na ustav drži se nesuvislim blebetanjem u odnosu na ono što govore kada je zdravlje u pitanju. Tada je stvar životno ozbiljna jer se tiče svakoga pojedinca, s tijelom i dušom. Jer tu se ne radi o običnu znanju, nego o životu i smrti.

Susreo sam filozofe koji su vrlo uvjerljivo raspravljali o Kantovu kategoričkome imperativu, ali su bili posve opušteni kada su zatim na znatno nižoj razini osobno raspravljali o razini masnoće u njihovoj krvi. Jednako tako, kod mnogih se svećenika može primijetiti daleko manji strah od Božje kazne negoli bojazan od kolonoskopije kojoj se moraju podvrgnuti sljedećega tjedna. Nakon suptilna i dostojanstvena svečana govora najviši državnici u stanju su spustiti se u banalne nizine tjelesnih poteškoća. U tim su nizinama doista svim srcem prisutni. Ljude pokreće ne ono što se nekoć mislilo, nego ono što ih se tiče neposredno, ovdje i sada. A ništa nije neposrednije negoli osobno zdravstveno stanje.

Ono što je filozofija nekoć smještala izvan vidljivoga svijeta, u transcendenciju i metafiziku, ono što je religija štovala kao sveobuhvatno i apsolutno, ono što su ustavotvorci branili kao neotuđivo, to ljudi danas traže posred ovoga svijeta kao nešto po sebi razumljivo. To dokazuje da je sekularizacija, posvjetovnjačenje svijeta i njegova demistifikacija, dosegla svoju konačnu pobjedu. A ona se postiže tek onda kada se izvan granica zemaljskoga života ne traži više ništa što bi bilo uistinu vrijedno. Potpuno prosvijetljen čovjek drži da su spasenje, smisao i otkupljenje ne u zagrobnomu svijetu nego u ovostranosti. Filozof Odo Marquard tvrdi da danas prevladava “ideološko neposredno očekivanje ovosvjetskoga spasenja, mentalna igračka odrasle osobe koja je podjetinjila”.

Ako ste se nekoć u životnoj potrebi obraćali jednomu od Četrnaest svetih pomagača ili kojemu drugom nadležnu svecu, danas se obraćate liječniku specijalistu. Spasenje u takvoj životnoj nevolji ne očekujete od zapaljene svijeće i molitve, nego se utječete najmodernijoj pretrazi, primjerice magnetsko-rezonantnoj tomografiji, koja prikazuje tijelo kao u priručniku anatomije, a potom tražite terapiju po mogućnosti izumljenu u Americi. Razumljivo je da ozbiljne životne nevolje postaju medicinski hitni slučajevi, kao što su i tjelesne bolesti “prave bolesti”. Na taj se način usredotočuju sve nade i težnje čovječanstva, koje je nekoć svoj spas tražilo u religiji; sada ga traži u medicini. Ne samo puko ozdravljenje od bilo koje bolesti, nego spasenje kao takvo ljudi traže u zdravstvu, spasenje ovdje i sada i zauvijek.

I tako je eshatologija, nauk o posljednjim stvarima, potpuno sekularizirana: apokalipsa se ostvaruje danas. Posljednje stvari, ako se uopće događaju, događaju se usred života: za količinu vječnoga života odgovorna je medicina, za kakvoću vječnoga blaženstva odgovorna je psihoterapija. Raj se dobiva na recept. Ako se obećanje ne ispuni, slijedi tužba.

Tko se u Katoličkoj Crkvi još uvijek miri s time da je celibat kriv za nedostatak svećenika, ne zapaža da je poplava terapeuta u neposrednoj svezi s manjkom svećenika. Oduvijek je bilo vrlo privlačno obnašati zvanje koje se brinulo o spasu ljudi. No danas i poneki svećenik pripisuje veću važnost savjetima svojega liječnika negoli riječima odrješenja u sakramentu pomirenja. Stoga se ne treba čuditi da mladi ljudi danas vide u zvanju liječnika i terapeuta onaj atavističko-tajanstveni sjaj uspješna spasitelja, koji je nekoć svećenički poziv činio privlačnim. Čini se da se beženstvo kao način života nametnulo u oba zanimanja. “Liječnikova je žena udovica kojoj suprug još nije umro”, čuo sam pri oproštaju jednoga umirovljenog kolege koji se sav posvetio svojemu pozivu.

Bez ikakve dvojbe, zdravlje je napravilo fantastičnu karijeru. Nadugo i naširoko ne postoji ništa u društvu što bi se moglo natjecati sa zdravljem. Unatoč svoj teoretskoj suzdržanosti treba priznati: u svagdanjoj stvarnosti naših dana doista je zdravlje najveće dobro. Međutim, tom tvrdnjom nije odgovoreno na važno pitanje: čini li zdravlje život zadovoljnim, bilo da promiče užitak življenja, bilo da je i ono samo užitak života ili pak ometa uživati život.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfred Lütza Užitak života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

Objavljeno: 31. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi