Prije desetak godina kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je akademik Viktor Žmegač. Povod gostovanja bilo je objavljivanje njegove zbirke SMS eseji, a naš se vrsni germanist umješno dotaknuo mnogih aktualnih tema, o kojima je u knjizi progovorio s rijetko viđenom erudicijom. Neizostavna tema bio je i životni put akademika Žmegača te zašto je život posvetio njemačkoj kulturi. Njegovo odgovor je bio vrlo jednostavan. Kao dječak se zaljubio u romane za djecu Karla Maya, Ericha Kästnera i sličnih autora – u kojima i dan danas uživa! Na tu tvrdnju se voditelj raznježio jer je i sam u toj dobi rado zalazio u svjetove spomenutih autora, ali ga je prekrila i sjena sumnje i straha. Ako će sada kao odrasla i zrela osoba čitati ta djela, pitao se Stanković, neće li razbiti čaroliju iz djetinjstva? Akademik Žmegač mu je tek blago odgovorio da razloga za strah apsolutno nema jer ta djela su vazda čarobna.

Čini mi se da brojni ljudi (izuzevši dakako djecu) danas zaziru otvoriti knjige za djecu i prepustiti se njima. Razlog je, kao kod gosp. Stankovića, da ne žele razbiti tu divnu čaroliju koja ih je očarala kao djecu. No čini se da postoji jedan dublji razlog koji je i rašireniji. Naime, mislimo da smo, kao odrasli, prerasli ta djela. Ona su jednostavno rezervirana za dječju dob i svako ponovno čitanje tih djela u zreloj dobi bio bi nostalgičan, sulud i, što je najgore, djetinjast potez. Čitanjem, recimo, Petra Pana, zasigurno biste pokazali da ste neozbiljni i nezreli te da kao ovaj leteći i razmaženi dječak, jednostavno nikada i ne želite odrasti. Ali čitajući ta i slična djela u zreloj dobi ne pokazujete da uzmičete ili bježite od svog sadašnjeg stanja i svijeta, već je posrijedi nešto drugo. Poanta je da ta djela progovaraju o tome što valja na ovom svijetu, zašto čovjeku vrijedi živjeti i što je uopće svijet i tko je čovjek. Ona u sebi postavljaju jasne granice između dobra i zla i ukazuju što se treba činiti da bi se dobro i smisleno živjelo. G. K. Chesterton je to lakonski iznio kad je rekao da pravo književno djelo mora imati sv. Juraja (onoga koji se bori i koji ljubi), zmaja (onoga protiv koga se bori), i princezu (onu koju se ljubi i za koju se bori). I, kao vrhunac, djela pisana za djecu pružaju određenu pouku koja proizlazi iz tih prvih stvari. U slučaju Petra Pana, pouka, između ostaloga, glasi da čovjek može letjeti, ako se ne uzima previše ozbiljno.

Potreba za fikcijom i pričanjem priča, potreba je ljudske duše. Pojava slikovnica i terapeutskih bojanki za odrasle svojevrstan je paradoks koji to dokazuje. Većina odraslih ima sve manje koncentracije i vremena čitati obimna složenija djela, a istodobno posežu za jednostavnim zapisanim i slikovnim književnim oblicima. U čemu je štos tog paradoksa (jer svaki paradoks jest štos stvarnosti)? Potrebna nam je razbibriga koja će nam razbiti brige i povesti nas na opuštajuće putovanje u neki malo bolji svijet. Međutim, odlazak u te svjetove nije nužno bijeg, već je činjenje pustolovnog odmaka kako bi se bolje vidio vlastiti svijet u kojem živimo, ma kakav on bio. Djela za djecu, uz već spomenute stvari izrazito su zrela djela, pomno osmišljena i napisana probranim, ali jednostavnim jezikom. Tako, tim sredstvima i samim sadržajem i pružajući nam na koncu pouku, ona nas zapravo vraćaju sebi samima i vode nas u korijenje cjelokupne stvarnosti na izravan i vrlo nepatvoren način. Konkretnije rečeno, ta djela djecu uvode u samo postojanje, a odrasle osobe pak obnavljaju, to jest, iznova ih izgrađuju kao ljude. Knjige za djecu, bez obzira na uvez, meka su i hranjiva hrana duše koja potpomaže zdrav rast u odraslu dob. Jer fikcija i jest hrana duše.

T. S. Eliot, govoreći o književnim klasicima, tvrdi da su oni vrhunac izražaja jedne kulture i univerzalni izričaj naravi svijeta i čovjeka. Štoviše, čini se da svako književno djelo na neki način očituju ne samo nazor svoga autora, već i stanje njegova duha. Riječju, svako dobro književno djelo očituje zrelost ili nezrelost, mudrost ili ludost svoga autora. Tako u jednom djelu za djecu mudrost i zrelost sjaje kao sunce dok narav svijeta dosiže zrelost i dubinu dostojnu klasika. Kenneth Grahame britanski autor škotskog porijekla zapisao je život i dogodovštine Krta, Vodenštakora, Žapca i Jazavca s rijeke Temze u knjizi Vjetar u vrbama. Po čemu je to djelo, jedno od rijetkih Grahameovih djela, besmrtni klasik; kako ona pokazuje zrelost samog autora ili kako nas ono uvodi i poučava u korijenje samoga života? Kenneth Grahame zbog novčanih razloga nije mogao završiti studij na Oxfordu i stoga je cijeli život rabotao u banci. Utjehu i odmak pružali su mu obitelj, odmor na selu i priče za djecu. Spojivši se, upravo ta tri čimbenika čine ovo djelo klasikom. Naime, Grahame je imao boležljivog i poluslijepog sina Alastaira kojem je rado pričao priče o životinjama s Temze. Vjetar u vrbama je zapravo nastala tako što je otac svojem sinu iz ljubavi i u ljubavi prenio ono što je sam doživio i promišljao u lijepim i slobodnim trenucima. Pri tome je iznio svu paletu likova i karaktera, osjećaja i događaja kao nešto čudesno, živopisno, nježno i ljupko, što u čitatelju izaziva doživljaj prisnosti i zahvalnosti ne samo prema fiktivnoj stvarnosti, već i prema stvarnoj stvarnosti. Ukratko, ono u čemu je Grahame uspio u Vjetru u vrbama jest biti oči vlastitom sinu i pokazati kako je Bog stvarao krta, vodenštakora, žapca i jazavca i okolicu rijeke, kako je On gledao na njih i zbog čega svaka ta životinja otkriva narav Njegova stvarateljstva. Vidjeti stvari u tom svjetlu i prenijeti to iskustvo čini klasik pravim klasikom, ali i oca pravim ocem.

Pustolovine Karla Maya, detektivi Ericha Kästnera, djeca i gusari Jamesa M. Barryja, prijatelji i blagovanje Enid Blyton, svijet onkraj ormara C. S. Lewisa, tvornica čokolade Roalda Dahla, šibice Hansa Christiana Andersena ili čizmice Ivane Brlić Mažuranić… svaki ovaj autor pokazuje da se prava i vrijedna djela pišu prije svega iz ljubavi prema životu. I premda knjige za djecu općenito smatramo jednostavnima, ona u svojoj jednostavnosti posjeduju dubinu te životnu i životvornu mudrost koju rijetko koje (suvremeno) djelo ima. Stoga čitate li sami za sebe knjige za djecu ili ih čitate (što je bolje) sa svojom djecom, unučadi, nećacima ili školarcima ta djela će vam vazda pokazivati zašto je ovaj svijet dobar i lijep otpočetka i zašto život vrijedi živjeti; naučit će vas što je sve dobro na ovom svijetu, a što je loše; naučit će vas kojim putem ići, a koje stranputice zaobići; naučit će vas kako biti zahvalan za ovo što imamo i što je čovjek da je vrjedniji od svih zvijezda.

Na koncu, knjige za djecu će vas naučiti što znači uistinu biti odrastao čovjek i zrela osoba, ali će vas isto tako iznova poučiti što znači biti kao djeca – taj nužan preduvjet za svaki genijalan pothvat i stvaralaštvo, ali i za ulazak u, ni manje ni više, Kraljevstvo nebesko. Svijet i ljude ćete doživljavati i prihvaćati onakve kakvi jesu. Na njih ćete gledati iskreno i s ljubavlju, što ne isključuje trenutke razočaranja i boli – jer djeca znaju da zmaj postoji. Samo im treba pokazati kako se protiv njega boriti. I zbog toga su knjige za djecu koje su vam ostala u osobito lijepom i dobrom sjećanju, svagda vrijedne čitanja bez imalo straha.

Ovaj tekst je originalno objavljen na stranici gilbert.hr.