Jedna čitateljica piše: “Pitam se ne otimam li Bogu vrijeme koje posvećujem svojem mužu, i obrnuto?” Ne otimam li Bogu vrijeme koje posvećujem svojoj djeci, svojem poslu, opuštanju itd., a vrijeme koje posvećujem molitvi, nije li ono uskraćeno drugima? Kako izmjeriti vrijeme koje bismo u danu, u tjednu, u godini trebali ili mogli posvetiti Bogu?

Bog nas poziva da mu darujemo sav svoj život. Na to su pozvane ne samo posvećene osobe, redovnici i redovnice, nego svi koji su primili krštenje. Ako naš život nije potpuno predan Bogu, čemu onda služi? Bog daje smisao i plodnost svemu što živimo. Vrijeme koje nije posvećeno Bogu izgubljeno je vrijeme. U kojem god životnom staležu bili, vrijeme koje trebamo posvetiti Bogu je… sve naše vrijeme, dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana u tjednu.

Što znači darovati sve svoje vrijeme Bogu? Kad nekomu damo neki dar, želimo da ta osoba s darom učini što god želi. Kad darujemo vrijeme Bogu, on može s njim činiti što god želi. Drugim riječima, dati sve svoje vrijeme Bogu znači biti uvijek njemu na raspolaganju, htjeti činiti ono što on hoće, a ne ono što mi hoćemo. Jedino dakle vrijeme koje uskraćujemo Bogu jest ono kad odbijamo činiti njegovu volju, kad odlučimo živjeti bez njega ili čak protiv njega.

Neki su trenutci neposredno darovani Bogu: to su trenutci molitve. Molitva je naoko izgubljeno vrijeme, ona ničemu ne služi, ona je − u najstrožem smislu riječi − neproduktivna. Molitva je vrijeme koje “ode u dim” za Boga i samo za njega.

Upravo je zato molitva bitna. Ona nam ukazuje na ono bitno, ona usmjeruje naš pogled prema nevidljivim stvarnostima, ona nas usmjerava prema Bogu. Ako želimo dati sve svoje vrijeme Bogu, počnimo s time da mu potpuno posvetimo jedan trenutak istinske svakodnevne molitve.

Ako kroz molitvu Bogu dajemo vrijeme, to nije zato da bismo s njim bili “kvit”. To bi bilo kao da kažemo: “Gospodine, dajem ti dio svojeg dana, a ti meni ostavi sve ostalo”. Naprotiv, molitva je poput lansirne rampe za svaki dan. Nema (ili ne bi trebalo biti) ni najmanjeg prekida između trenutaka kada molimo i ostatka našeg života. Ono što ujedinjuje naš život – molitvu, obiteljski život, posao, razne obveze, odmor – stalna je želja da živimo samo za Boga, čineći njegovu volju.

Bog ne traži od nas da sve svoje vrijeme posvetimo molitvi. Njegova je volja i da konkretno ljubimo svojega bračnog druga, svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, braću ljude, posvećujući im svoje vrijeme. Božja je volja da zavrnemo rukave i gradimo njegovo Kraljevstvo svojim radom i svojim angažmanom u društvenom životu. Njegova je volja da pazimo na svoje dobro zdravlje održavajući ispravnu ravnotežu između rada i odmora. Svatko prema svojem zvanju treba razlučiti koliko vremena treba posvetiti molitvi, obiteljskom životu, poslu, društvenim djelatnostima ili odmoru. Ponovimo ipak: čim tražimo Božju volju, Bogu darujemo sve svoje vrijeme u svim okolnostima.

Moguće je darovati sve svoje vrijeme Bogu a da toga nismo ni svjesni. U nekim poslovima duh nam ostaje slobodan i može misliti na Boga: kad čistimo povrće, na primjer, ili kosimo travnjak. Kad pak radimo neki osjetljiv posao koji zaokuplja svu našu pozornost, ne možemo misliti ni na što drugo osim na ono što upravo činimo. Ali to nije važno! Kad mama plete pulover za svoje dijete, ne mora pri svakom bodu ponavljati: “Jedna očica pravo za Benoîta, jedna očica krivo za Benoîta…” Čak i kad ne misli na svog sina, ona plete za njega i on će dobiti cijeli pulover – dakle sav majčin posao. Tako je i s našim životom ako odlučimo da ćemo svaku očicu “plesti” za Boga.

“U svojoj biti, vjerski je život skladan i uredan. On može biti ispunjen raznim aktivnostima, ali je uvijek jedan. Njegovo počelo i njegov kraj jest Bog.” 1 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o njizi saznajte na linku ovdje.

Footnotes

  1. Dom Augustin Guillerand, Silence cartusien, zbirka “Foi vivante”, éditions DDB.