Jednog sam dana tijekom terapije razgovarao sa ženom koja se osjećala krajnje izolirano i kao da gubi kontrolu. Njezini su prijatelji stalno bili u krizama i stoga joj se činilo nemogućim postaviti granice prema njima.

Zamolio sam je da mi opiše svoje odnose: „Oh, imam mnogo prijatelja. Dvije večeri u tjednu volontiram u crkvi. Jednom tjedno vodim grupu za proučavanje Biblije. U nekoliko sam crkvenih odbora i pjevam u molitvenoj skupini.“

„Umorio sam se samo slušajući kako opisujete svoj tjedan“, rekao sam. „No kakvi su vam odnosi s tim ljudima?“

„Sjajni su. Pomažemo ljudima, mnogi rastu u vjeri, iscjeljuju problematični brakovi.“

„Znate“, počeo sam, „pitao sam vas za vaša prijateljstva, a vi mi govorite o službama koje obnašate. To nije isto.“

Nikad nije uočila razliku. Njezin koncept prijateljstva bio je pronaći ljude s potrebama i baciti se u odnos s njima. Nije znala kako zaiskati nešto za sebe.

I to je bio izvor njezinih konflikata vezanih uz granice. Osim tih odnosa unutar službe ta žena nije imala ništa. Zato nije mogla reći „ne“. Izgovaranjem „ne“ uronila bi u izolaciju, a to bi za nju bilo nepodnošljivo.

No to se svejedno dogodilo: došla je po pomoć zato što je sagorjela.

Kad nam Biblija kaže da tješimo jedni druge utjehom kojom nas Bog tješi (2 Kor 1,4), to nam nešto kazuje. Moramo biti utješeni prije no što možemo nekog utješiti. To možda znači da moramo postaviti granice prema službi koju vršimo kako bi nas prijatelji mogli tetošiti. Moramo znati razliku između to dvoje.

Razmatranjem u molitvi dokučit ćete trebate li početi graditi granice prema nekima od svojih prijatelja. Postavljanjem granica možda ćete čak spasiti neka prijateljstva. A kad romantična veza vodi do braka, i dalje biste trebali znati kako graditi i održavati granice čak i u ovomu najintimnijem od svih ljudskih odnosa.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.