Treba imati na umu da se plamen koji ljudima otežava opraštanje zove srdžba, koja se sastoji u poremećenoj nutarnjoj libeli, osjećaju neravnoteže koji banalno stigmatiziramo kao „želju za osvetom“, koja slijedi iz uvjerenja da smo žrtva nečega i potrebe da se ponovno uspostavi pravda tako što ćemo dobiti naknadu za podnesenu nepravdu. To pak sa sobom nosi rizik da se od žrtve pretvorimo u tvorce žrtava, rizik da nas želja za pravdom pretvori u krvnike, da krvave rane na neki način otvore vrata sadizmu. Iz ovih pretjerivanja vidi se dodatni rizik da se neriješena srdžba preobuče u razumsko opravdanje gubitka osjećaja za mjeru. Unutarnja i izvanjska katastrofa. Srdite osobe tako žive, a mnogo ih je oko nas.

Istaknimo: problem je što opraštanje uključuje ozdravljenje. Knjiga Sirahova veli: „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?“

Pojasnimo malo ove tri faze.

Prva je kada se na nas sruči nevolja i zbog nje se osjećamo žrtvom; ovo se poistovjećivanje ulijeva u crnu rupu iz koje se krajnje komplicirano izvući. Mučenje sjećanjem na podneseno zlo blokira osobu u štetnu samosažalijevanju. To je varka u kojoj se ponaša djetinjasto, kao rasplakano derište pa se tako, primjerice, ne uspijeva izgraditi obitelj ili se prekidaju odnosi ili ih se, naprotiv, održava kao viktimističke saveze.

Rane se ne uspijeva prikriti i često se povećavaju, makar prividno izgledale iste. Jedan je moj prijatelj svećenik govorio: kada se jezikom dirne aftu u ustima, ona izgleda kao krastavac, a kada pogledaš u ogledalu, ona je točkica. Upravo je tako, od točkice se pravi krastavac. To je zaljubljenost u vlastitu patnju, sa srcem urezanim na stablo koje s jedne strane ima naš inicijal, a s druge „P“ od patnje. „Nemaš pojma koliko sam pretrpio…“ Iskreno, baš i ne znam koliko je važno da to znam…

Koliko ljudi brka ljubav i pomaganje, koliko „bolničara“ i „crvenokrižašica“ hita u pomoć zamjenjujući ljubav (koja u sebi može uključivati osjećanje tuđega trpljenja i uvrjeda, ali na zreo način) s pomaganjem koje zapravo hrani vlastiti ego, junaka ili junakinju koji svojim djelima drugoga spašavaju od opasnosti i od patnje.

Druga je tendencija želja za pravdom zbog koje glava funkcionira kao vaga; dotični su uvijek bijesni, rigatelji optužaba; oni kao da traže: „Neprijatelja našega svagdanjeg daj nam danas“, daj mi nekoga koga ću ogovarati, nekoga čiju ću zloću istaknuti. Ne čudi što novinska stranica s crnom kronikom privlači najviše pozornosti, krvava djela pozivaju da se identificiramo, da sebe projiciramo.

Pravda postaje totem, ali zbog nje si ljudi uništavaju život jer uspoređivanje, plod zavisti, počinje mjeriti svaku stvar i svaki odnos: „Moja sestra nije trebala biti ljepša od mene! Ona ima lijep nosić… a ja ovu nosinu… zašto je moj brat zgodniji i takva faca? To je nepravda…“ Iza svega ovoga nalazi se nešto što nije oprošteno.

Treći je poriv želja za kažnjavanjem, sadizam koji slijedi nakon što se netko osjeti žrtvom i željan istjerivanja pravde: „Neka mu!“ Postaje se ovlašteni krvnik nad drugima, spreman pokrenuti giljotinu u svrhu ispravljanja počinjene nepravde ili uvrede.

Gornji tekst izvadak je iz knjige don Fabija Rosinija “Samo ljubav stvara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.