Dobri smo prijatelji bili. On iz Bosne, ja iz Slavonije. Nevolja zbliži i najveće neprijatelje, kako ne bi nas. Vojska je svugdje svojevrsna nevolja za čovječanstvo. Za vojnike najviše.

Krenuo je u kantinu. I pozvao me da pođem s njim, da ne ide sam. Reče: “Da ne idem pješice”, smiješeći se. I ja sam se nasmijao i pošao s njim.

Svi mi nosimo jedni druge. Dok je netko uz tebe ne bojiš se ni da se pakao obruši na tebe… Jak si. Neoboriv. Ideš li sam, slab si. Svaki pogled te dira, svaki kamenčić ti smeta, put ti se odulji, ranjiv si i smrtan. A s drugim – letiš.

Nije dobro da je čovjek sam, rekao je Stvoritelj u praskozorje stvaranja svijeta. Ni Bog nije samotnjak. Trojica su u jednoj naravi. A nas je nekoliko milijardi u jednoj ljudskoj naravi. Oni su vrtlog spoznaje, stvaralaštva i ljubavi. A mi se bojimo, ubijamo, mrzimo i tlačimo. A stvoreni smo na sliku Božju. Očito je slika iskrivljena. Treba je restaurirati. Isus iz Nazareta, savršeni Božji umjetnik, slika nevidljivoga Boga, spoznaja Očeva, došao je ispraviti crte i boje slike Božje u nama. Crkvi je ostavio sav alat za restauriranje čovjeka, društva, čovječanstva i ljudske povijesti. Treba Božjih umjetnika na tom poslu, svećenika i laika, ljudi koji su u Božjim radionicama učili i sami doživjeli preobrazbu. Sveti nam trebaju, koji su sa Svetim u dodiru. Jesi li među njima?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Vjeruj mi, bit će dobro”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.