Zanimljivo je

da upravo o čovjeku

kojeg ljubimo

možemo najmanje reći kakav je.

Jednostavno ga ljubimo.

(Max Frisch)

Švicarski pjesnik i pisac Max Frisch (1911. -1991.) u svojim se djelima bori za vlastiti identitet: Kako pronaći vlastiti identitet, svoju ulogu? Tko sam ja zapravo? Jesam li onaj za kojeg me drže ljudi ili onaj tko se krije iza moje ulogu koju često igram? Što je tajna mog postojanja?

No Maxu Frischu stalo je i do tajne ljubavi. Pritom mu je jasno da ljubav često ne uspijeva jer si o drugome stvaramo određene slike. Svoju duboku spoznaju koja mu se javila u razmišljanju o ljubavi formulirao je u rečenici kako upravo o čovjeku kojeg stvarno ljubimo ne stvaramo slike. Što drugoga više ljubimo to više nestaju naše slike koje smo si stvorili o njemu. Približavamo se drugome onakvome kakav jest. Jednostavno ga ljubimo. Tad ne trebamo nikakvo obrazloženje zašto ga ljubimo.

Ljudi često razmišljaju ovako: uopće ne znam točno zašto ljubim njega ili nju. Ili pak osjećaju kako ih dugi tjeraju da moraju točno obrazložiti zašto ljube baš tog čovjeka. Tada osjećaju da to uopće ne mogu. Max Frisch oslobađa nas te prisile da moramo obrazlagati svoju ljubav. Ovu ženu volim jednostavno zato što je volim, a ne zato što je osobito lijepa. Ovog muškarca ne volim zato jer je posebno atraktivan i muževan. Ne ljubim neku određenu sliku o njemu. Jednostavno ljubim ga. Dobro je samom sebi to govoriti iznova. Svoju ljubav ne moram opravdavati ni pred samim sobom. Ljubim zato što ljubim. Jesam zato što jesam.

No spoznaja Maxa Frischa govori još nešto drugo: što se više u ljubavi približavam drugome, to više nestaju sve slike koje sam si stvorio o njemu. Ljubim ga u njegovoj tajni. Naposljetku, drugog uopće ne mogu točno opisati. Poznajem ga, ali ono što poznajem ne mogu shvatiti samo izvana. Poznajem njegovo srce. A njegovo je srce neopisivo. U njemu susrećem osobu. I kao što Stari zavjet ljudima zabranjuje da prave slike Boga, tako to vrijedi i za ljude – prije svega za onoga koga ljubim. Ne smijem si stvarati slike o njemu. Što se više oslobađam svojih slika koje, usprkos svemu, nosim u sebi, to ću mu se više približavati, to ćemo više biti jedno s drugim.

Ako smo jedni s drugima u ljubavi postali jedno, tada ne možemo točno opisati ni sebe ni drugoga. Naš identitet postaje tajna. Dodirujemo jedni druge, ali ne nestajemo u svojoj osobnosti. Kako bi to ujedinjenje postalo moguće, nestaju samo slike koje u sebi nosimo o samima sebi i o drugima.

Kakve si slike dosad stvorio o svom prijatelja, svojoj prijateljici, svom partneru, svojoj partnerici?

Te su te slike možda katkad prevarile. Često si se možda osjećao povrijeđenim jer drugi nije udovoljio tvojoj slici.

Ostavi jednostavno sve slike i dopusti drugome da bude onakav kakav jest. I ako ti opet na pamet padne neka slika o njemu ili njoj, ostavi je i drugoga gledaj bez slika.

Anselm Grün

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Daruj svoje srce”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.