Rađanje je bolno, ali rijetko će ga, i to u vrlo iznimnim slučajevima, koja žena opisati kao patnju. Naime, patnja je sveobuhvatnija i pogađa osobu uglavnom psihički. Poneki pacijent koji boluje od teške depresije ili je u vrlo potresnoj životnoj krizi, na primjer zbog nesuglasica u braku, uvjerava da bi bio spreman da mu amputiraju nogu pri punoj svijesti i bez ublažavanja bolova samo da to makne njegovu tešku patnju. I to tvrde osobe koje dobro znaju što su bolovi. Čak i više nego kod bolova, prva reakcija na patnju je: ukloniti je što je prije moguće!

Kako bi izgledao svijet bez patnje? Bio bi svijet bez osobnih odluka i bez odlučnosti, svijet bez književnosti i bez strasti, svijet bez senzualnosti i bez životnosti. Drugim riječima, svijet bez patnje bio bi hladna, ravnodušna, neukusna i nemoćna predstava bez uzbuđenja i nadahnuća. Anestezija kao zamjena za svijet. Za osobe u takvu svijetu užitak življenja bio bi kao neprevodiva riječ s nekoga drugog planeta. I kada bi se tamo spustila bespilotna svemirska letjelica s natpisom o zabavi koju život može pružiti, osobe iz zemlje bez patnje potajno bi namigivale, umorno se osmjehnule, zbunjeno pogledale i možda malo uzrujane opet prionule uz svoj beznaporni posao.

Zapravo, zabava pretpostavlja da smo u stanju uživati u trenutku. No to se ne može ostvariti ako bezuvjetno želimo izbjeći svaku patnju. Radosno iskustvo određenoga trenutka uvijek podrazumijeva da se ne može istodobno uživati u svim drugim mogućim užitcima. Radi se o neizbježnoj patnji. Budući da je životni vijek ograničen, ne mogu se beskonačno nizati sve vrste užitaka jedna za drugom. A to pak znači da iskustvo jednoga užitka ima za posljedicu da se propuste neki drugi užitci. To je patnja na životnoj granici. Filozof Karl Jaspers naziva te neizbježne stvarnosti života graničnim situacijama. U većini slučajeva čovjek sam sebi prouzrokuje vlastitu patnju.

Zapravo, ako se netko odluči za određenu razonodu, u isto se vrijeme odlučuje protiv druge razonode. Jer nakon što se jednom potrošilo vrijeme, ne može ga se potrošiti drugi put. To je i logično. “Choisir, c’est abandonner” (Izabrati znači nečega se odreći), kažu Francuzi. Ne samo užitak življenja, nego i odlučnost da ćemo svjesno živjeti svoj život nezamisliva je bez patnje. Tko se odlučuje između više različitih dobara, uvijek se odlučuje protiv jednoga dobra. To je logično i to uključuje patnju, ali čovjeka bez takve odlučnosti drži se nesposobnim za život.

Postoji samo jedna mogućnost da se izbjegne patnja, a ona se sastoji u tome da se zauzme stav sveopće ravnodušnosti glede svih mogućih ciljeva, a time i glede užitaka koje život nudi. A na taj bismo način došli ponovno do smrdljive bačve Diogena iz Sinope. Jedno je sigurno: što se tiče razonode i užitka života, kod Diogena je to bila apsolutno beživotna bačva. Uostalom, nimalo nas ne čudi da se Diogen nijednom nije sa svojom bačvom dokotrljao do kazališta da bi se zabavljao. Čak je i ondašnja teorija kazališta imala za cilj pobuditi osjećaje publike izazivajući simpatije (su-patnju) s protagonistima da se izazove terapeutsko iskustvo. Diogen je mogao smatrati takvo što neugodnom smetnjom samozadovoljne apatije (bez-patnje).

Tko, dakle, kemijski čisto želi izbjeći patnju, treba odmah otkazati svoju kazališnu pretplatu. I književnost bi trebao pažljivo izbjegavati jer svaka dobra književnost, a tu je vodeći njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki prilično dogmatičan, svaka dobra literatura, kako on tvrdi, ima nešto zajedničko s ljudskom patnjom. I ima pravo. A budući da se romane ne čita iz zluradosti, patnju se ne može smatrati jedino zlom. Patos znači patnja, no barokna strast anđelâ koje je Gian Lorenzo Bernini postavio na most Sant’Angelo u Rimu (anđeli koji u zanosnu oduševljenju i sjetilnosti pobožno pokazuju patnička sredstva Kristove muke) sjedinjuje patnju s ljepotom, bez prijelaza u sladunjavost koje inače ima napretek kada se radi o ovoj temi.

Jedno je jasno: sve što na neki način potiče, uzbuđuje i uzrujava postalo bi žrtvom apatičnoga društva. “Najradije bih razbio Afroditu”, tvrdio je cinik Antisten. Sjetilnost, spolnost, životnost – svega bi se toga trebalo odreći ako želimo izbjeći svaku patnju. A strast da i ne spominjem. “Plaisir d’amour ne dure qu’un moment, chagrin d’amour dure toute la vie” (Radost ljubavi traje samo trenutak, ljubavna patnja traje cijeli život), tako glasi tekst jedne tugaljive francuske ljubavne pjesme. Upravo u nježno-bolnu tonu ove poznate pjesme posebno dirljivo odzvanja čarobnost ljubavi iz davnih vremena. Poslovični smisao Francuza za ljubav i erotiku nije poznavao recepte za izbjegavanje patnje kod užitka. “Mladi su, naime, u zabludi ako misle da bi se trebalo umrijeti zbog slomljena srca. Od toga se živi i u starosti”, primijetio je Maurice Chevalier. I na njemačkomu se kaže: “Ich mag dich leiden”, “Volim te do bola”, a pod tim se podrazumijeva nešto vrlo lijepo. Ne samo književnost, nego cijelo stvaralaštvo živi zapravo od patnje. “Bez patnje nema kulture”, rekao je Bertrand Russell.

I svaka je pojedina osoba ono što jest i bit će ono što jest, jedva intenzivnije nego kada pati, i to ne samo zbog osobne moralne nedostatnosti. Međutim, ne treba mazohistički tražiti patnju. U određenomu smislu, patnja koju se namjerno traži lažna je patnja, patnja koja se ne podnosi. Patnja nije nešto što život nudi i što se hoće ili ne će konzumirati. Patnja neizbježno prožima i začinjava život i način kako se s njom suočava ili ne suočava, kako se s njom sazrijeva ili ne sazrijeva, pokazuje je li život uspješan ili ne.

Potres u Lisabonu 1755., kod kojega su patnja i smrt pogodile mnoge nevine osobe, nije bio samo prirodni događaj. Bio je to prije svega epohalan potres vjere u “svemogućega i dragoga Boga”. To je bila iskra koja je zapalila moderni ateizam. Ako je pripuštena jedna takva neizreciva patnja, tada, kako se govorilo u otmjenim salonima od patnje otuđena i dosadom zasićena društva, ne može biti Boga! Ipak je bilo toliko kršćanski da se unaprijed isključila mogućnost da bi Bog mogao biti zao demon koji bi se radovao nad takvim zločinom. No onaj protiv kojega se prosvjedovalo bio je dragi Bog. Zašto nije došlo puno prije do takve reakcije? Zašto ne nakon razorne kuge u 14. stoljeću, zašto ne nakon strahota Tridesetogodišnjega rata? Zašto upravo sada? U 18. stoljeću napravilo se od religije odgojnu ustanovu. Trebalo je biti čestit, po mogućnosti i dobar. A da bi se postigao taj cilj, religija je bila dobrodošlo sredstvo. Životopisima svetaca pripisivalo se, u najboljemu slučaju, poučno značenje. Bog je bio sama dobrota i svi bi trebali za tim težiti da, koliko je moguće, budu dobri. Religija je služila za ilustraciju morala. Ta lijepa pripovijest o dragomu Bogu i njegovoj ljubaznoj djeci razbila se u potresu u Lisabonu.

Kršćanstvo se ipak malo kasnije uspjelo osnažiti. To duguje činjenici da bezopasni dragi Bog nije bio više Bog kršćana. Ono što se zaboravilo u 18. stoljeću bilo je autentično kršćansko vjerovanje da je patnja cijena slobode – i da Božji odgovor na patnju nije bio da se ukloni patnju sa svim spomenutim, razornim posljedicama, nego naprotiv da se patnju prihvati. Ako Bog, po kršćanskomu poimanju, nije dobrodušni starac s bradom na kojega mislimo kada kažemo “dragi Bog”, nego Bog koji sam o sebi tvrdi da je ljubav, a da nadasve ljubi ljude, onda on ne može ostati ravnodušan prema ljudskoj patnji. I njegov odgovor na patnju, kako vjeruju kršćani, nije retoričan ni manipulativan, nego nadasve osoban i egzistencijalan. I on sâm postaje slabim čovjekom, i sam pati i biva ubijen bez ikakve krivnje. Spremnost za ljubav spremnost je na patnju. Iz kršćanske perspektive Božji odgovor na potres u Lisabonu nije bio teorijski ni odgojni, taj je odgovor bio patnja Isusa Krista, koji je i sam Bog, te njegova smrt na križu. Potpuna solidarnost s patnjom svih ljudi, sve do kraja, podarila je patnji novi smisao. Po kršćanskoj objavi patnja Isusa Krista je spasonosna. Otkupljenje se ne smatra neozbiljnim čarobnim trikom Svemogućega, nego učinkovitim patničkim Božjim zauzimanjem za ljude. U odnosu na druga poimanja Boga u kršćanstvu je iznenađujuća činjenica da je sâm Bog tako blizu čovjeku i njegovoj patnji.

Teorijsko poimanje Boga kod Grka poznavalo je jedino boga koji niječe patnju. Ni današnja ezoterija nema odgovora na patnju. Bog kršćanske vjere i sam pati i time postaje Bog koji otkupljuje. Kad god se ta činjenica zaboravi te se kršćanstvo svede na jeftinu bezazlenost sastavljenu od mira, veselja i šalice kave, stvarnost koja ništa ne rješava nikome ne pomaže niti ikome šteti, tada se ponovno pojavljuje uporno pitanje o smislu patnje.

Papa Ivan Pavao II., koji je rođen u blizini Auschwitza, osjetio je zastrašujuće dubine ljudske patnje. Godine 1984. priredio je apostolsko pismo Salvifici doloris posvećeno spasonosnu smislu patnje. Tu nije riječ o veličanju patnje, nego o kršćanskome odgovoru na zabrinjavajuće pitanje o smislu trpljenja. Kao čovjek modernoga vremena znao je Papa da se na ovomu pitanju odlučuje vjerodostojnost svake religije. Ateist koji odbacuje religiju koja sramotno ignorira patnju nevinih potpuno je u pravu! Bez dvojbe, patnja je prije svega nešto loše. Ona je tamna strana slobode. U patnji čovjek doživljava da ne može ostvariti dobro koje mu je namijenjeno. Već Stari zavjet odbacuje jednostavna tumačenja. U možda najpotresnijemu dijelu Staroga zavjeta, u Knjizi o Jobu, susreće se nevina čovjeka koji pati, a koji usprkos svoj patnji i prepirci s Bogom ne gubi vjeru u Boga. Ta u patnji izvojevana vjera lišena je svake udobnosti. Knjiga o Jobu, koja je pobuđivala duhove sve do Goetheova Fausta, ne nudi jeftino rješenje na pitanje o smislu patnje koja i ovdje ostaje tajna. Ali ona pokazuje način na koji čovjek može rasti u vjeri prokušanoj u patnji i tako se usmjeriti na ono bitno, naime na spasenje koje on sam ne može postići, ali koje se nada primiti od Boga.

Tko je barem jednom susreo osobu koja teško pati, taj je doživio kako te osobe, uza svu patnju, zrače posebnim dostojanstvom. Usred neljudskosti koncentracijskoga logora psihijatar Viktor Frankl razmišlja kako će o tome kasnije održati predavanje na Bečkomu sveučilištu. Objektivno motreći patnje koje su trpjeli i on i drugi uspio je duševno preživjeti stravična poniženja i sačuvati svijest o svojemu dostojanstvu. Patnici su slični Kristu, rekli bi mistici. I nemalen broj ljudi pronašao je pomoću patnje put do vjere koja ih je podržavala tijekom njihova života. Po kršćanskoj vjeri, odgovor na neriješeno Jobovo pitanje jest iznenađujuć dolazak samoga Boga na ovaj svijet kao patnika. Cijela povijest Isusa Krista može se razumjeti kao jedinstveno hrabrenje i bodrenje patnika.

Činjenica da patnja nipošto nije puki nedostatak života, nego čak snaga, pokazalo se na djelu kada je papa Ivan Pavao II. s dijagnosticiranim Parkinsonom, 15 godina nakon svojega apostolskog pisma o smislu trpljenja, otputovao u Izrael. Posebno kada je u Yad Vashemu slomljena glasa govorio o neizrecivoj patnji koja je nanesena Židovima u holokaustu, to je ganulo ljude po cijelomu svijetu. Patnja nas, napisao je Papa u svojemu spisu o patnji, poziva da se zaustavimo. I mnoge su se osobe zaustavile. Mlad i dinamičan papa teško bi ostavio ovako dubok dojam. Starac i patnik, predstavnik religije raspetoga Boga, suprotstavio se ne samo retorički, nego životno najstrašnijim zločinima 20. stoljeća. Ne dragi Bog, pa ni neko “više biće” za koje se čovjek interesira prije ispita zrelosti, nego trpeći Bog kršćanske vjere šutljivi je odgovor na Auschwitz.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Užitak života” Manfreda Lutza. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.