Ovdje se ne iskazuje ništa drugo nego evanđelje o talentima. Mi trebamo svoju nadarenost korisno primijeniti – uključujući i za to da bismo mogli sretno živjeti. Tri duhovne temeljne snage stoje nam za to na raspolaganju:

Oblikovanje i izgovaranje misli (exspiratio),

znanje i mudrost (scientia) i

unutarnje čulo, sposobnost osjećanja (sensus).

Prema Hildegardi imaju sve tri sposobnosti svoje sjedište u mozgu. Oblikovanje misli upućuje na prednji dio glave, dakle na veliki mozak; znanjem dijeli se duša tako reći na obje strane prema ušima, dakle na rubove lubanje, a osjećanjem okreće se ona prema stražnjem dijelu sve do početka šije, dakle prema malom mozgu. Te tri snage moraju jednodušno uzajamno djelovati “jer niti jedna od njih ne prekoračuje drugu, kao što i glava ima svoju pravu ravnomjernost”.

Ove spoznaje svete Hildegarde o moždanim funkcijama mogle bi zasigurno dati poticaj i suvremenom istraživanju mozga jer je najveći dio “elektrane mozak” do danas nepoznat. Mi samo znamo da se sva duševna zbivanja – to jest sveukupnost mišljenja, osjećanja, htijenja – odvijaju u mozgu. Stoga mi ne znamo gotovo ništa o duši.

Htijenje s razumom, osjećajem, izraziti i riječima

Hildegarda govori o tome da tri osnovne duhovne moći moraju jednodušno uzajamno surađivati, da naše znanje tek u oblikovanju i izgovaranju misli može primiti oblik, i da sve to mora biti suosjećano s našim cjelokupnim bićem, s našim unutarnjim čulom. Razum ne smije ostati nikakva apstraktna, beskrvna sposobnost, nego mora biti tijesno povezan s našim osjećanjem, s našim čuvstvom, onim što našem životu daje smisao. Samo što se najprije u srcu voli, može postati i plodonosnim djelom.

Danas se govori o tome da imam “volju za nešto”, da imam u nečemu zadovoljstvo. To je važno, ali je ponešto premalo. “Ja se tome radujem, nalazim svoje misli i svoje radnje ispunjenima i smislenima” – time se više kaže. To je mudrost koja mi daje životnu snagu. Ona nalazi svoj izraz u izgovorenoj riječi, u riječi koja zvuči. Riječ je oblik, tijelo misli. Misao biva shvatljiva tek kroz riječ, može se u riječi ozbiljiti, postaje zbiljom. Svako umno biće hoće se izraziti riječju. Ljudski razum ima samostalan glas, jezik, riječ, zvuk (sonus), gdje nijema kreatura posjeduje samo rezonanciju: secum resonare facit. Ja se kao čovjek mogu napokon samo tada razvijati ako se izražavam riječju, ako se mogu priopćiti.

Uvijek nanovo susrećemo djecu koja pate od raznih vrsta govornih poremećaja, mutizma (uskrata govora), mucanja itd., koja su u svom cjelokupnom razvoju jako zakočena, osjetljiva tijela, naspram drugih ljudi vrlo agresivna i najdublje žalosna i deprimirana. To predstavlja za njih tešku duhovnu, duševnu i društvenu patnju.

Ali ja vidim također kako ona jačajući svoje samopoštovanje, doživljavanjem naklonosti i ljubavi nalaze svoj govor i time se razvijaju u radosne, životno vrijedne ljude.

Podarite sebi i svom htijenju izraz:

Oblikujte svoje misli u riječi i priopćite ih drugima. Govorite s ljudima. Tek tako će mnogo toga biti vama i drugima jasno. Ili napišite što vas pokreće: u obliku dnevnika, pjesmama ili na neki drugi način koji vam se čini prikladnim.

Otvorite se onome što vas okružuje i stupite u živu razmjenu s prirodom, životinjama, s cjelokupnim stvorenjem.

Time gradite most između sebe i svijeta i vaš će život biti bogatiji.

Obratimo pozornost na to što govorimo. Mi možemo riječima predavati dalje ljubav i radost i time služiti životu, isto kao što riječi mogu i ubijati. Riječ je od Stvoritelja predana u našu odgovornost. Pavao kaže: Vi ćete morati položiti račun o svakoj beskorisnoj riječi.

Riječ je i učinkovita, ona čini vidljivim našu bogonaličnost. Bog sam stvorio je sve svojom RIJEČJU.

“…Kad je RIJEČ Božja odjeknula, tada se pojavila ta RIJEČ u svakoj kreaturi, i taj glas je bio život u svakom stvorenju. Iz iste riječi ostvaruje čovjekov duh djela, iz iste riječi proizvodi um svoja djela zvučeći, pozivajući ili pjevajući…” (WM 17)

Tako možemo mi ljudi aktivno sudjelovati u velikom zvuku, u zvonkoj harmoniji svijeta titranjem svog jezika.

Mi nalazimo kod Hildegarde očaravajuću misao, da čitav kozmos, da svako stvorenje ima jedan zvuk, da je sve ispunjeno tonovima. Kad bi naša osjetila samo bila dovoljno istančano izgrađena, mogli bismo čuti to titranje. Svojom riječju, svojim djelima mi smo također u stanju da utječemo na događanja u kozmosu – mi raspolažemo zvukom riječi. Možemo slušati i odgovarati.

“Slušanje je izvor razumne duše, i um zbori zvukom, i zvuk je kao misao i riječ je kao djelo – verbum quasi opus est.”

Mi možemo čuti što Bog govori – kroz stvorenja i kroz Sveto pismo – i mi trebamo odgovarati. Mi smo bića u “odgovornosti”.

“Čovjek je posuda koju je Bog sačinio za sebe i ispunio je svojim duhom, kako bi u njoj dovršio svoja djela… Čovjeku je on dozvolio da u poljupcu istinske ljubavi kroz svoju duhovnost može Boga hvaliti i slaviti.”

Naredna meditacija približuje nam sliku koju Hildegarda iz Bingena upotrebljava i kao simbol za čovjeka: Kuća.

U suprotnosti spram stabla koje je izraslo, na gradnji svoje kuće aktivno sudjelujem: Svojim mislima, svojim stavom, svojim držanjem utječem na oblik svoje kuće, svoje osobnosti.

Nitko me ne prisiljava da dam mjesta razornim, mržnjom ispunjenim mislima.

Ja sam taj koji te misli pripušta ili odbija.

Leži u mojoj odgovornosti,

hoću li svoj organizam izgrađivati ili razgrađivati.

Idite jednom polagano i svjesno kroz koju ulicu,

promatrajte kuće,

stanite i promislite kako biste izgledali kao kuća.

Dajte da vam kuće govore –

tada govorite vi njima.

Meditacija: Kuća

Ja sam kao kuća –
ja sam svoj vlastiti arhitekt,
ja planiram, konstruiram i gradim je sam.
Ja gradim sam sebi svoju kuću za život.
Kako ona izgleda?
“Kad čovjek gradi svoju kuću, tada pravi vrata, prozore i dimnjak.”
Ima li moja kuća vrata?
Mogu li moje misli ulaziti i izlaziti ili je ja zatvaram ?
Ima li moja kuća prozore?
Ili je tamno u meni?
Sa svakog prozora imam drugačiji pogled,
mogu stvari gledati drugim očima,
prosuđivati stvari prije nego djelujem.
Ima li moja kuća dimnjak, odvod za dim?
Oluja osjećaja,
množina misli,
navala radosti,
bura gnjeva,
raznolikost želja;
u mom je srcu kao vatra,
razvija čađu i dim
koji me obavija,
moj mozak je kao dimnjak.
Svojim umom lučim ja
i ostavljam sve beskorisno, štetno
da otpadne kao čađa.
S jasnim mislima
0 dobru i zlu
unosim red u svoju kuću.
Kakva sam ja to kuća?
Misli srca su građevinari.
Puštam da razne kuće prolaze preda mnom:
Uboge, male kolibe,
u kojima stanuje uskogrudnost, nevoljkost
i škrtost.
Male, ukrašene kućice
gdje stanuje radost, dobrohotnost i velikodušnost.
Divovski blokovi kuća
u kojima mnogi stanuju stisnuti,
gdje ima mnogo svađe, nesloge i zavisti.

Vila s ogradom,
doduše bogato opremljena, ali nedostatna,
koja sluzi samo vlastitom uživanju i dobru.

Krasna velika kuća
dobra za stanovanje i prostrana,
koja za mnoge ljude ima dovoljno mjesta,
gostoljubljiva i otvorena.

Jedna crkva
mjesto tišine i molitve,
točka mirovanja u pogonu,
mjesto susreta s Bogom
1 iskustva Boga.

“Bog me zamislio
kao prekrasno zdanje,
svjetlije od sunca i od zvijezda,
u kojem svijetli divota anđela.
Temelj je topaz,
iz dragog kamenja su zidovi,
stube su optočene kristalom,
tlo je popločeno zlatom,
koji je Bog odaslao u suhu glinu.
Stoga bih trebao Boga poznavati i njega osjećati.” (SC 57,59)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ozdravljanje tijela i duše” Hildegarde iz Bingena. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.