SREĆA - NESREĆA

Strah od sreće – provjerite spadate li i vi među ljude koji odbijaju biti sretni

Strah od sreće: Ima ljudi koji, iako se osjećaju sretnima, nikada to ne kažu otvoreno. Boje se da bi im se, u samom trenutku priznanja, mogao dogoditi prekid, nesreća, kazna

strah od sreće

“Strah od sreće”/Foto: Shutterstock

Radost je bila prevelika: dapače, bila je to sreća, prava postignuta sreća. Nije bilo moguće da se, svakog časa, ne dogodi nesreća.
L. Pirandello (1925.)

Ima ljudi koji se boje sreće. Žive je kao tabu, opasnost, prijetnju. Oni se, kao protagonist Starosti, svode na to da žive bezvoljan osrednji život, bez emotivnih zanosa.

Osjećajući teret na leđima, pritisnut mnogim odgovornostima, on je išao kroz život oprezno, ostavljajući po strani sve opasnosti ali i užitke i sreću (I. Svevo, 1898., str. 9).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Strah od sreće očituje se u mnogim oblicima. Osim onoga što smo rekli u prethodnom poglavlju, ima ljudi koji, iako se osjećaju sretnima, nikada to ne kažu otvoreno. Boje se da bi im se, u samom trenutku priznanja, mogao dogoditi prekid, nesreća, kazna. Uglavnom drže da je sreća usko povezana s pogubnim, zlokobnim, katastrofalnim događajima.

Ako priznaju sebi samima, još prije nego drugima, da žele nešto ugodno, radije slegnu ramenima radeći geste čaranja i zaklinjanja. Ili, nakon što su izrazili volju ili projekt sreće, poprate to pokajničkim izrazima kao što su: “Ako se Bogu svidi”; “Ako Bog to hoće.”

U dubini podsvijesti krije se fantazija da neka nadnaravna sila može u jednom trenutku uništiti njihovu sreću. Žive dakle želju za srećom kao neki prijestup, kao neku krađu.

Žive je na prometejski način, tj. kao da su ukrali svetu vatru bogovima. Stoga fantaziraju da idu ususret odmazdi. Pritisnuti onim što je u drevnoj Grčkoj bilo opisano kao osvetna zavist bogova prema sretnim ljudima, radije izabiru paralizu želja, odričući se sreće već na početku. 1 Najviše što si mogu dopustiti jest da žive bez glasa, bez zanosa i oduševljenja. U krajnjim slučajevima osjećaju se sigurnijima kad doživljavaju osjećaje boli i smrti.

Sve to dobro opisuje Pirandello u jednoj noveli pod naslovom Strah od sreće, u kojoj je protagonist Fabio Feroni doslovno obuzet tjeskobom zbog ideje da se osjeća sretnim. Kao da mu prijeti zloduh, ako se osjeća sretnim, ubrzo će ga sustići neka nesreća. A u to je tako uvjeren da nalaže ne samo sebi nego i ženi i svima koji ga okružuju da kažu i čine uvijek suprotno od svake misli i svake želje koja teži za srećom. Do te mjere da na radost žene, koja je ostala trudna, Fabio Feroni pada u paniku:

Nakon veselog klicanja njegove supruge oblio ga je hladan znoj. […] S objema rukama htio bi joj zatvoriti usta. Radost je bila prevelika: dapače, bila je to sreća, prava postignuta sreća. Nije bilo moguće da se, svakog časa, ne dogodi nesreća (1925., str. 1688).
Drugi opet izbjegavaju sreću jer je povezuju s osjećajem kojemu tu nije mjesto, jer drže da nisu dosljedni sa svojim izborom života, sa svojom vizijom svijeta. Oni često pokušavaju zaobići tu nelagodu pretvarajući nesvjesno želju za srećom u dužnost da budu sretni, koju nastoje opravdati vrlo različitim, naizgled racionalnim, razlozima: “Za dobro moje djece”; “Jer mi to nalaže moja profesija”, “Jer je Bog tako dobar sa mnom”.2

To je put koji se ne isplati. Ako se doista kreće samo na području dužnosti, ne može se doći do prave sreće. Još manje se može pomoći drugima da je postignu. Živi se, naprotiv, parodija sreće.

Čovjek ne može biti sretan ako je prisiljen. I ne samo to. Prisilom se još više povećava suhoća srca i priječi da dođe u kontakt s vlastitom i tuđom ljudskošću.

Drugi se odriču traženja sreće jer se boje da je neće naći. Dakle, da ne bi riskirali razočaranje i prema tome patnju, radije potpuno preskaču tu potrebu odričući je se. U dubini svoga srca čvrsto su uvjereni da se sreća nikada ne može postići. U zadnji tren uvijek sklizne iz ruke, uzrokujući tako duboku unutarnju gorčinu.

Uznemireni opsesivnim traženjem apsolutne sreće, rastrgani sustavnim uspoređivanjem idealne i realne sreće, koja je po svojoj naravi ograničena, da ne bi doživjeli frustraciju, radije biraju poprječni put u apatiju, ravnodušje, emotivni odmak, bezlično ponašanje. Opredjeljuju se dakle za neku vrstu unutarnjeg mira, koji je vrlo sličan inerciji, nepokretnosti, smrti.

Rečeno psihoanalitičkim riječima, guše svaku svoju želju za srećom da ne bi morali polagati račune ni s previše uzvišenim idealnim egom ni s idealom ega ni super-egom koji su previše zahtjevni.3 Odsutnost emocija postaje način izbjegavanja tiranije svih tih unutarnjih instancija. Tiranije koju čine osjećaj krivnje, neprilagođenosti, srama, nezadovoljstva, samokritike i straha da se ne bude kritiziran svaki put kad se želi zadovoljiti neku svoju želju. Za njih je sreća uvijek negdje drugdje ili pak kod drugih.

Ima i onih koji se odriču tražiti sreću jer drže da zaći na njezino područje zahtijeva previsoku cijenu. Povezujući sreću s idejom krhkosti, prolaznosti, trošnosti, uvjereni su doista da, kad se jednom nađe, odmah i sklizne iz njihovih ruku. Boje se da se ne dogodi ono što piše Rilke:
Kao rosa s proljetne trave naša duša iščezava, kao para iz toplog jela (1922., str. 89).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prestrašeni osjećajem praznine koja ih poslije očekuje, radije se na početku odriču bilo kakve prigode za srećom. Otuda njihovo vječno stanje opreza. Njihova je stalna briga izbjegavati svim snagama patnju prolaznosti.

Radije žive u obmani da će se sve dovršiti u dalekoj budućnosti. Njihova je omiljena strategija beskrajno odgađanje do dana kad će moći sebi dopustiti da budu sretni. Do dana koji nikada neće svanuti. Sreća može čekati. I to ih smiruje.

Ima, konačno, još jedna kategorija ljudi koji se “mogu stabilizirati na poluuspjehu, na polurješenju, na polusreći, ali ne više” (Nacht, 1971., str. 39). Misle da oni nisu sposobni podnijeti potpunu sreću. Boje se da je ne bi mogli zadržati i da bi ih ona u biti pregazila. Kad ona dođe, moraju na sve načine pokušati svesti je, po njihovu mišljenju, na prihvatljivu mjeru. Njihova žeđ za srećom prilično je stidljiva.
Kako se može vidjeti iz ovoga kratkog pregleda, nije čovjek uvijek slobodan i vedar pred srećom. Počevši od Joba, postoji cijela literatura koja to svjedoči. Umjesto sunčane sreće, češće se javlja tema sreće pune sjena, katkada čak i otrovane sreće.

Može se stoga shvatiti koliko je važno i uzvišeno kreativno biti slobodan željeti sreću. Obogaćuje naš život i život drugoga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Vittorija Luigija Castellazzija “O sreći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. Psihoanalitičkim jezikom rečeno, sve to nije ništa drugo nego rezultat pritiska i prijetnje super-ega na id i ego.
  2. Praktično oni nastoje na prikriven način postići zadovoljenje želje za srećom, podsvjesno prebacujući odgovornost za svoje ponašanje samom super-egu.
  3. Ovdje se upozorava na patološke načine življenja intrapsihičkih instancija koje se u psihoanalitičkom govoru zovu: idealni ego, ideal ega i super-ego.
    Idealni ego (idealni ja) predstavlja čovjekovu potrebu da dokine razliku između onoga što čovjek jest i onoga što želi biti. On je trag slike koja se kao jedina i svemoćna živjela u prvom djetinjstvu, tj. kad dijete mašta da je apsolutno i doživljava roditelje kao pod svojim nogama. Idealni ego derivat je primarnog narcizma. Još točnije, predstavlja želju i potrebu vratiti se u stanje početne savršenosti. Dakle, iako je čovjek postupnim odrastanjem prisiljen redimenzionirati takvu sliku o sebi, stvarno je se nikada potpuno ne odriče.

    Ideal ega (moj ideal) dolazi, naprotiv, od sklopa edipskog konflikta. To je odjek izbora roditelja kao objekta, jakog i vrijednog divljenja, s kojim se postupno identificira. To ima uglavnom pozitivnu ulogu podrške i zaštite, radi razvoja i dozrijevanja ega. Predstavlja dakle ono što se mora biti. Dijete shvaća da se savršenstvo može postići sudjelovanjem u savršenstvu roditelja.

    Super-ego (nad-ja), naprotiv, ima ponajprije ulogu sprječavanja i zabrane nagona. Predstavlja dakle ono što se ne smije činiti. Neprilagođavanje super-egu rađa u čovjeku osjećaj krivnje, dok neprilagođavanje idealnom egu rađa osjećaj srama. Katkad se pojam super-ego koristi kao sinonim za ideal ega. Ipak je bolje razlikovati ih.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. lipnja 2019.

Možda vam se svidi