Čovjek koji pridržava vrata osobi  iza sebe,  koji je spreman drage volje ponijeti tešku prtljagu nekome drugom, ili sa smiješkom propustiti drugu osobu ispred sebe, ili je vedar kada bismo očekivali da bude uzrujan, nedvojbeno je uljudan. Ali što je uljudnost? Kako bismo je definirali? Što je u njezinoj srži?

Uljudnost je pokazivanje ljubavi u malim, svakodnevnim stvarima. Biti uljudan znači misliti na druge prije nego na sebe. Ona se iskazuje u malenim gestama ljubaznosti, žrtvama što ih činimo za druge jer nam je srce puno razumijevanja i suosjećanja za druge. Uljudan čovjek svjestan je prirođenoga dostojanstva svakoga čovjeka i ophodi se s drugima s poštovanjem i uvažavanjem, stavljajući potrebe drugih ispred vlastitih. Kao što je kardinal Newman jednom rekao: „Kažemo li da je to čovjek koji nikome ne nanosi bol, gotovo da smo izrekli definiciju džentlmena.“1

Nažalost, uljudnih ljudi koji prije misle na druge nego na sebe sve je manje. Danas oko sebe često viđamo neotesane i prostački bezosjećajne ljude – ljude koji se u trci za uspjehom guraju laktovima i misle isključivo na sebe, ne obazirući se na druge. Živimo u društvu u kojemu ljudi na rasprodajama za Crni petak gaze jedni druge ne bi li uštedjeli nekoliko dolara za novi televizor. To je znak duboko uvriježene narcisoidnosti i zaokupljenosti samim sobom, što ima razorne posljedice za društvo.

Čovjeku koji se trudi živjeti životom krjeposti i poštenja uljudnost nije nešto što je prepušteno izboru. Njemu je ona bitna jer ona nije ništa drugo nego zlatno pravilo na djelu. Biti uljudan znači činiti drugima ono što želimo da drugi čine nama. U temelju, uljudnost je atribut krjeposti pravednosti – davanja drugima onoga što im pripada. A što im pripada? Poštovanje i ljubaznost jer su oni ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju.

Ali uljudnost nam ne dolazi prirodno, sama po sebi; ona je vještina koju smo dužni njegovati. Svi smo mi po prirodi sebični. Najbolji dokaz za to su moji klinci, od kojih je jednome četiri, a drugome pet godina. Prva riječ koju su izgovorili bila je „ja“. Zatim:

„Prvo ja!“, „Moje!“ Supruga i ja moramo biti neprekidno na oprezu jer se naši klinci pola dana nadmeću oko toga tko će dobiti više i bolje. Sebičnost je navika koju je potrebno što prije ukloniti iz života djeteta jer će ga kasnije svi prepoznavati po njoj.

Kao palim, necjelovitim stvorenjima, u samu središtu našega bića postoji crna rupa sebičnosti. Njezina gravitacijska sila tjera nas da na svijet gledamo očima požude. Naša kultura potiče tu sklonost. Reklame nam često kažu: „Zaslužili ste da vas tetoše“ i kojekakve druge slične stvari. Promidžbeni programi tjeraju nas da udovoljavamo isključivo svojim potrebama i željama, kao da se svijet vrti oko nas.

Čak i kada nismo hotimično sebični, često smo kadri biti neobzirni. Toliko smo zaokupljeni samima sobom, toliko trčimo amo-tamo, da druge jednostavno ne vidimo. Puštamo da se vrata zalupe drugome u lice jer nikada ne zastanemo da vidimo je li tko iza nas. To, naravno, ne znači da smo hotimično neotesani, ali naša nepažnja i užurbanost čine nas takvima. Uljudnost se stječe isključivo vježbanjem, a vježbanje iziskuje svjestan napor. Moramo se oduprijeti kulturi u kojoj smo mi centar svijeta i početi živjeti životom usmjerenim na druge. Takav život često je sve drugo samo ne herojski i čaroban. Zna biti vrlo neugodan. Često ćemo navući na sebe pakosne poglede drugih koji u nama vide šovinističke svinje ili staromodne čudake. To će sigurno iritirati vašu tvrdoglavost. No na kraju, uslužnost prema drugima uvijek donosi trajnu radost dok nam sebičnost uvijek donosi razočaranje.

Kao katolici moramo biti uljudni. Ne smijemo biti puzavci ili laskavci, već moramo biti nesebični, svjesni dobrobiti koju tako činimo drugima. Moramo zastati, promisliti i shvatiti da nismo jedini koji postoje na ovomu svijetu. Moramo nastojati da vidimo ljude, ne kao smetnju koju treba izbjegavati ili kao takmace koje moramo pobijediti, već kao žive duše vrijedne naše ljubavi i poštovanja. Tek ćemo tada zavrijediti časni naziv džentlmena.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Sama Guzmana “Kako biti džentlmen”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. John Henry Newman, The Idea of a University, 8, 10.