Čini se da postoje dva oblika obmanjivanja u širem smislu: grijesi djelom, odnosno ono što činite, iako dobro znate da je pogrešno; i grijesi propusta, a to je ono što jednostavno niste učinili, ono što pustite da prođe pokraj vas – znate da trebate nešto pogledati, učiniti ili reći, ali ipak to ne učinite. Možda vaš poslovni partner nešto mulja, a vi ipak odlučite da ga nećete provjeravati; ili zažmirite na neko vlastito nedjelo; ili ne ispitate što nije u redu s vašim djetetom ili partnerom. Jednostavno sve prepuštate slučaju.

Koji su motivi za takve obmane? Izravno lažemo – dakle griješimo djelom – posve svjesno, i činimo to zato da si olakšamo, ma kako to utjecalo na druge. Cijeli svijet pokušavamo prilagoditi sebi. Nastojimo steći prednost. Radimo sve kako bismo izbjegli pravednu i zasluženu kaznu, nerijetko tako što je usmjeravamo na druge. S druge strane (i možda donekle suptilnije), grijeh propusta činimo u nadi da će ono što izbjegavamo samo od sebe nestati, a to se rijetko dogodi. Žrtvujemo budućnost za sadašnjost i zbog toga nas naša srdita savjest često zasipa drvljem i kamenjem, ali mi svejedno nastavljamo, nepopustljivo i tvrdoglavo.

Čime ljudi opravdavaju takvo izvijanje i izvrtanje strukture stvarnosti na štetu drugih, pa čak i na vlastitu štetu u budućnosti, sve samo kako bi trenutno imali neke koristi? Iza takve motivacije nesumnjivo stoji ogorčenost. U dubini ogorčene duše koja nastoji opravdati laži nalazi se uvjerenje da su svi užasi svijeta usmjereni upravo na nju. No kako bismo doista razumjeli zašto se služimo obmanjivanjem, moramo u razgovor o ogorčenosti uključiti i oholost. Na kraju krajeva, ta dva stanja uma po svemu sudeći ne mogu postojati jedno bez drugoga. Oni su, mogli bismo reći, suurotnici.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Izvan reda – još 12 pravila za život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.