Početkom listopada Katolička Crkva slavi blagdan Anđela čuvara. Kada ste prvi put čuli o anđelima čuvarima? Mislim da je to sigurno bilo kada ste bili dijete. Možda je molitva Anđelu čuvaru bila prva molitva koju ste naučili. Ili ste nekada pričali o Anđelu čuvaru djetetu u svojemu životu kada ste mu poklanjali onu sliku anđela kako čuva dijete dok prelazi most.

Lako je vjerovati u anđele čuvare dok smo djeca. Tada to jednostavno prihvaćamo. No kada je ove godine opet došlo vrijeme za blagdan Anđela čuvara, zapitao sam se: „Kada sam se posljednji put prisjetio te stvarnosti i molio se svojemu anđelu čuvaru?” Nisam bio siguran kako bih odgovorio, i tada sam se zapitao zašto je tako. Pitao sam se je li to tako jer su mi te dječje stvari o nevidljivome –  kako sam postajao starijim, i stjecao više znanja – postale manje zanimljivima. Možda čak počnemo takve stvari smatrati djetinjastima.

No Isus je ipak u Evanđeljima tako često svojim slušateljima davao za primjer dijete. Čak je naučavao da ako ne budemo imali vjere poput djeteta, nećemo ući u kraljevstvo Božje. Razmišljajući o anđelima i vjeri poput dječje potaknulo me je da ponovno nastojim imati vjeru jednoga djeteta. Ali što to znači?

Evo nekoliko mojih promišljanja o tome što nas dijete može naučiti o našemu odnosu s Bogom.

1. Djecu se stvari lako dojme.

Djecu se stvari lako dojme. Ona spremno vjeruju u priče koje im pričamo, bile one istinite priče ili bajke. Maleno dijete spremno prihvaća i vjeruje, umjesto da sumnja i dovodi priču u pitanje.

Kada sam ja bio dječak, sve me se lako dojmilo. U mojoj je rodnoj župi bila jedna gospođa koja je imala pobožnost prema Gospi i hodočastila je u marijanska svetišta. Organizirala je hodočašća po cijelome svijetu. Kada bi nam pripovijedala o Marijinim ukazanjima, ja nisam imao razloga sumnjati. Prihvatio sam to kao istinito, a ako su i stvarno bila istinita, to mi je samo govorilo da je Bog stvaran, da On postoji, i da je dobro da svakoga trenutka svakoga dana činim što se Njemu sviđa.

Te su me se priče dojmile. Do sada sam u svojemu životu posjetio devet mjesta Marijinih ukazanja, deset ako računate Isusova ukazanja. Tri puta sam posjetio Lurd. Pišem knjige o Mariji, promičem pobožnost Mariji i proučavanje Blažene Djevice. Sve to jer sam kao malo dijete prihvatio priče koje sam slušao o Fatimi, Lurdu, i drugim mjestima.

Neka vas se dojme stvari i u vašemu vlastitome duhovnome životu. Kada vam netko ispriča priču o tome kako je Bog djelovao u njihovome životu, nemojte to odbaciti. Povjerujte da je to istina. Jedna knjiga koju sam nedavno pročitao bila je puna priča o tome kako je Bog djelovao u životu ljudi. Ponekad sam htio proglasiti to lažnim, ali sam shvatio: „Zašto da to činim? Mora biti istina. Zašto bi oni lagali?” Neka vas se stvari dojme. Prihvaćajte priče o Bogu – s vjerom djeteta.

2. Dijete ovisi o drugim ljudima za sve što ima.

Sve što dijete ima, primilo je od nekoga drugoga. Djeca ovise o drugima kako bi preživjela. Vjeruju da će im jedno od njihovih roditelja pripremiti ili osigurati obrok kada su gladni. Kada im je odjeća istrošena, vjeruju da će im roditelji kupiti novu odjeću.

U našemu odnosu s Bogom mi ovisimo o Njemu za sve što imamo. Ovisimo o Bogu za blagoslove i milosti koje nam udjeljuje. Prisjetimo se da je svaki naš udah dar od Boga. Budite svjesni kako Bog proviđa za vas svakoga dana. Na kraju krajeva, pred Ocem smo mi Njegova djeca.

3. Dijete zna kome se obratiti.

Kada god je dijete u nevolji, ono zna kome se treba obratiti. Ako padnu igrajući se vani, znaju tko će im poviti ranu. Ako ih netko izaziva u školi, znaju da se trebaju obratiti učitelju. Kada god je posrijedi neka nevolja, oni znaju da se mogu žurno obratiti svojoj majci, ocu, bratu, sestri, baki, djedu, teti, ujaku, ili kome drugome.

Tako je i u našemu duhovnome životu. Kada god se dogodi tragedija – bolest, smrt, bilo što – znamo kome trebamo požuriti: Bogu, svojemu Ocu, Isusu, svojemu bratu, Mariji, svojoj Majci, svecima, svojim prijateljima i zagovornicima. Kada vas zadesi nevolja, požurite po nadnaravnu pomoć!

4. Užitak u malim stvarima

Dijete se često veseli malim i jednostavnim stvarima u životu. Dok svjedočimo njihovoj radosti, ne možemo a da se i sami ne radujemo. Možda nas dijete može naučiti da se radujemo malim darovima koje nam Bog daje, da usporimo i uživamo u ljepoti koja nas okružuje. Ako budemo tražili samo velike stvari, propustit ćemo male prigode za radost i zahvaljivanje.

5. Brzo oprostiti i zaboraviti

Dijete brzo oprašta i zaboravlja. Ako su se ujutro posvađali s bratom ili sestrom, da večeri se pomire i opet se skupa igraju. Ne drže se povrjede ili boli, nego brzo zaborave i krenu dalje. Jedna mi je majka rekla da je to i njezino iskustvo. Ako se naljuti i viče kada se dijete loše ponaša, nakon što se ispriča, dijete joj to ne zamjera. Poslije toga iskustva nastavlja dalje. Ima li netko u našemu vlastitome životu kome trebamo oprostiti? Zamjeramo li nekome? Brzo oprostite i zaboravite –s vjerom djeteta.

Zaključak

Isus nam s pravom daje dijete kao primjer. Djeca nas mogu mnogo naučiti o našemu odnosu s Bogom i drugima. Blagoslovljeni smo ako imamo djecu u svojemu životu, bilo da su to vaša vlastita djeca, vaša unučad, nećaci ili nećakinje, ili čak susjedova djeca. U svojim susretima s djecom u budućnosti budite pažljivi, i zapitajte se: Što me ovo dijete uči o mojemu odnosu s Bogom? Odgovor bi vas mogao iznenaditi.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić