Kada je Bog stvorio svijet, on nije čovjeku rekao: „Jedi, pij i uživaj.” Naprotiv, zapovjedio je Adamu da radi (usp. Post 2,15). Ta božanska zapovijed prethodila je čovjekovu padu. Dakle, rad nije posljedica grijeha, kao što su to siromaštvo, bolest i smrt. Rad je svrha našega života – prema božanskoj namisli.

Sveti Josemaría Escrivá podsjeća nas da „imamo obavezu raditi, raditi savjesno, s osjećajem odgovornosti, s ljubavlju i ustrajnošću, bez izvlačenja ili neozbiljnosti” („Kovačnica”, br. 681).

Nemar i osrednjost

Kao prvo, nemar u radu objektivno je grijeh, a odluka za osrednjost predstavlja krađu. Učiteljstvo opisuje „loše obavljene radove” kao „moralno nedopuštenu” povredu zapovijedi Božje da ne krademo (KKC § 2409). „Katekizam Tridentinskoga crkvenoga sabora” objašnjava da je „prava krađa ono kada radnici i obrtnici traže pune plaće od onih kojima nisu pružili svoj pravedni i dužni rad” („Rimski katekizam, III. dio: Deset Božjih zapovijedi, razni oblici krađe”). Učiteljstvo dalje ističe da se one koji „zanemaruju ili ravnodušno obavljaju svoje dužnosti, a uživaju plaću” mora „smatrati da pripadaju među lopove” (ibid.).

I Sveto pismo više nas puta upozorava u vezi te iste stvari. Kralj Salomon zamijetio je da je onaj „tko je nemaran u svom poslu brat onomu koji rasipa” (Izr 18,9). Usto, sveti Pavao uči nas da onaj tko neće da radi ne smije ni jesti (usp. 2 Sol 3,10).

U današnjemu društvu, koje ide za zadovoljstvima i slavi ugodu, dokoličarenje rijetko izaziva ičije oštre prijekore. No život čovjeka koji je bio prema samome Božjemu srcu upoznaje nas sa smrtonosnim opasnostima ljenčarenja. Nije bez razloga to što odlomak koji nas uvodi u najveći grijeh u životu kralja Davida počinje ovako:

„U početku sljedeće godine, u doba kad kraljevi izlaze u rat, posla David Joaba i s njim svoje ljude i svega Izraela […]” (2 Sam 11,1)

Probudivši se iz svojega poslijepodnevnoga odmora, David šeće po krovu. Ugleda Urijinu ženu kako se kupa, i poziva je u palaču. David spava s njom, i uskoro zapovjedi da njezina muža ubiju kako bi prikrio svoju vezu s njom. Ništa od toga ne bi se bilo dogodilo da je David radio svoj posao, kao profesionalni ratnik na bojištu. Zabušavanje možda zvuči bezazleno, ali posljedice toga nisu bile beznačajne.

Učiteljstvo nas uči: „Kršćanin koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje.” (Gaudium et spes, 43). Sveti Josemaría objašnjava da je „sramota […] kao svoje zanimanje u životu imati ubijanje vremena, koje je od Boga dano blago”, i da onda kada „kršćanin ubija svoje vrijeme na ovoj zemlji, on samoga sebe stavlja u opasnost da ‘ubije raj’ za samoga sebe” („Prijatelji Božji”, 46).

Doista, ne smijemo „nikada imati vremena, čak ni na sekundu”, jer „ima posla kojega treba obaviti […] I ima još na milijune duša koje nisu još čule Kristov nauk” („Prijatelji Božji”, 42). Usto, moramo bježati od osrednjosti, jer „napola dovršen rad je karikatura žrtve paljenice, potpune žrtve koju Bog traži od nas” („Kovačnica”, 700).

Izvrsnošću slavimo Boga

Kao drugo, mi smo pozvani težiti izvrsnosti – ne kako bismo ugodili ljudima, nego kako bismo slavili Boga. Sirah 33,23 poziva nas da budemo najbolji u svemu što činimo: „U svim djelima svojim budi gospodar i ne daj da ti se okalja čast.” Sveti Pavao nam kaže: „I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!” (Kol 3,17)

Bog je dao ono najbolje za nas na Kalvariji. A svi mi što nas je on otkupio moramo učiniti nimalo manje za njega, dok „oremo svoja polja hvaleći Boga, plovimo morima i usavršavamo sve svoje ostale zanate pjevajući njegovu milosrđu” („Prijatelji Božji”, 66).

Kada je maleni David ubio Golijata, preko noći je postao osoba od nacionalne važnosti. Izraelske su žene pjevale: „Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća.” (1 Sam 18,7)

Njegov je uspon do slave bio meteorski, no njegov put do pobjede nije bio trenutačan. Davidov trijumf protiv Golijata nije započeo na bojištu, nego na poljima gdje je čuvao ovce – gdje je naučio bacati kamenje iz praćke, boriti se i pobjeđivati naizgled nepobjedive protivnike. 

Kada je David posve sam čuvao očeve ovce, nije imao tisuće navijača da ga motiviraju, a nije imao niti strogoga nadglednika da pazi na svaki njegov pokret, no mali je pastir davao najbolje od sebe. Kada bi lav ili medvjed došli da zgrabe neku ovcu, David ne bi prekrižio ruke i rekao samome sebi: „Moj tata neće bankrotirati i izgubiti sve ako mu gladni medvjed pojede koju ovcu.” Ne bi rekao niti: „Volio bih nešto učiniti, ali lavovi su previše strašni, i ja ne želim riskirati.” Upravo suprotno: David je napao i lava i medvjeda golim rukama, ubio ih, i spasio ovce (1 Sam 17). Tada nije bilo ni pljeska niti pjevanja u čast hrabrosti maloga Davida, no njemu to nije bilo važno. David je to činio za Gospodina, svojega pastira (Ps 23), koji je bio njegova svjetlost i spasenje (Ps 27). David se nije zadovoljio onime što je bilo dovoljno dobro da bi zadržao svoj posao. Otišao je mnogo dalje od zova dužnosti, a sve kako bi svoje zadatke odradio izvrsno – ne radi ljudskih nagrada, nego na slavu Božju.

Obnoviti sve u Kristu

Sveti Josemaría istaknuo je da „kršćanska odgovornost pri radu ne smije biti ograničena samo na odrađivanje radnoga vremena”, jer kršćanin mora raditi „s tehničkom i profesionalnom kompetentnošću […] a, iznad svega, s ljubavlju prema Bogu” („Kovačnica”, 705). Učiteljstvo naučava da kršćani, prema tome, moraju „nastojati da steknu i pravu stručnost na tim područjima”, „po uzoru Krista, koji je provodio život radnika” (Gaudium et spes, 43). 

Također smo pozvani biti poduzetnima, i „bez oklijevanja, gdje god ustreba, poduzimati nove inicijative i provoditi ih u djelo” (Gaudium et spes, 43). Usto, naša je naročita obaveza kao katolika laika obnoviti zemaljski poredak kako bi se on „uskladio s višim načelima kršćanskoga života” (Apostolicam Actuositatem, 7). To nije mogućnost, nego ozbiljna dužnost, jer „ud koji ne doprinese kako dolikuje razvoju Crkve nije koristan ni Crkvi niti sebi” (Apostolicam Actuositatem, 2). Dakle, kako nas učio sveti Josemaría, „rad koji pružamo mora biti bez mane i […] obavljen što je moguće pažljivije, čak i u najmanjim pojedinostima, jer Bog ne prihvaća aljkavo obavljen posao” („Prijatelji Božji”, 55).

Iskrenost nas obavezuje da priznamo kako je raditi s marljivošću i predanošću „kako bismo ispunili dužnost svakoga dana […] daleko od laganoga” („Kovačnica”, 733). No, „profesionalna obuka, koje god ona vrste bila, za nas je ozbiljna obaveza” („Put”, 334). I trebali bismo, „očiju zagledanih u nebo, nastojati ostvariti prestiž u svim ljudskim aktivnostima” („Put”, 347), kako bi naš Gospodin Isus Krist mogao „predsjedati nad svim vidovima suvremenoga života: kulturom i gospodarstvom, radom i odmorom, obiteljskim životom i društvenim odnosima” („Brazda”, 302). Samo onda ćemo moći „uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,10) radi Krista koji je „cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji” (Gaudium et spes, 45).

Izvor: Ascension Press | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.