Putovanje ili hodočašće – koja je razlika?

U današnjem svijetu milijuni ljudi su na putu, možda brže i više no ikad. Putovanja su danas dio jedne od najvećih industrija. Različita odredišta postaju scenografije gdje se scenariji za pojedince pretvaraju u stvarnost i to na ograničeno vrijeme, na nekoliko dana ili tjedana. Eksperiment pustolovine postaje moguć.

Putovanje ostavlja dojam avanture, neobičnosti, a povratak pruža osjećaj sigurnosti i kontrole. U tom se krugu tako u određenim razmacima nanovo budi želja za ponovnim odmakom od svakodnevice. A zato se putuje nanovo, na druga mjesta, u druge krajeve. Neki nas ljudi zaista iznenade izborom putovanja koje je u potpunoj suprotnosti s njihovom svakodnevnicom.

Putovanje je vrijeme koje putnik daruje samom sebi. U određenom smislu daje tom vremenu i prostoru novi identitet, odstupajući od uvježbanih obrazaca. Dok u svakodnevici teško prihvaća ograničenja i nesigurnosti, na putu, naprotiv, eventualne poteškoće prihvaća kao dio putovanja, uživajući u slobodi samog sudjelovanja. Putnik sebi dopušta nešto što mu je u svakodnevici ograničavano. Ponaša se neuobičajeno, postaje na trenutak netko drugi te bira odredišta koja očituju njegove skrivene želje, poput egzotičnih zemalja ili starih kultura i civilizacija. Drugi biraju zabavu od jutra do mraka ili otok na kojem se živi gotovo robinzonski. Industrija turizma koristi upravo te potrebe, nudeći ispunjenje ljudskih čežnji.

Često se događa da se nakon odmora osoba s radošću vrati kući, sretna što je na trenutak ostvarila svoj san. Pohranjujući fotografije, čitajući putopise i brošure te prebirući po programu ili osobnim bilješkama o pojedinim mjestima, sjeća se. U mašti čini opet mjesta svojima. Nastavlja hodati svojom svakodnevicom do sljedećeg odmora u kojem će opet doživjeti neko osobito iskustvo.

Hodočašće je pak osobita vrsta putovanja, koje nije svojstveno samo kršćanstvu. Hodočašća podrazumijevaju postojanje određenih svetih mjesta ili svetišta prema kojima se ljudi, nošeni religioznim motivima, usmjeravaju.[1] Opći religijski leksikon ovako veli:

„Hodočašće je opća religijska pojava i sreće se u svim vremenima, zemljama i religijama. Imalo je i još ima ne samo religijsko značenje već i šire povijesno i civilizacijsko. Kao religiozni čin, hodočašće gotovo uvijek ima obilježje zasluge u osobnom spasenju. Najčešće je popraćeno očisnim obredom, molitvom ili grupnim ceremonijama. … Premda je kršćanstvo klanjanje u duhu pa formalno ne ozakonjuje hodočašća kao religioznu obvezu, hodočasnička je praksa znatno prisutna u povijesti kršćanskoga svijeta, osobito zapadnoga. Hodočasti se u Jeruzalem, na Sveti grob, a poslije u Rim (romari) i u Santiago de Compostelu. Potkraj srednjega vijeka u Europi nastaju brojna prošteništa u čast Bogorodici.“[2]

Razmišljajući o kršćanskom značenju hodočašća na Sveta mjesta blaženi papa Ivan Pavao II., i sam hodočasnik, u apostolskom pismu o hodočašću povodom Velikog jubileja, naglašava: „Moje razmatranje stoga je upućeno Božjim ‘mjestima’, onim prostorima koje je on izabrao da se na njima među nama nastani (Iv 1,14; usp. Izl 40,34-35; 1 Kr 8,10-13), tako da omogući ljudskom biću izravniji susret sa sobom.“[3]

Koja je uloga organizatora hodočašća, i u čemu se razlikuje od organizatora nekog drugog putovanja?

Organizator hodočašća može izvršiti svoju zadaću isključivo ako postaje suradnik, koji poglavito osobnim svjedočenjem, zatim stečenim znanjima na području teologije i u živoj komunikaciji sa svim sudionicima hodočašća, pokušava pomoći hodočasnicima da ugledaju, okuse i prihvate zbilje, te na temelju svojih iskustva daju smisao vlastitom kretanju.

Upravo je to razlogom zašto je u inozemstvu pastoral hodočašća povjeren agencijama koje su specijalizirane za organizaciju hodočašća (npr. Opera Romana Pelleggrinagi ORP – Vatikan, službena hodočasnička agencija Vatikana) i time se isključivo bave. Obično su u bliskoj suradnji s Crkvom, koja na neposredan način kontrolira sadržaj hodočašća i provođenje istog. Odabirom takvih hodočasničkih agencija putnik je siguran da je odabrao: program i itinerer koji je usklađen s naukom Crkve, svećenika – duhovno vodstvo koji je obvezan na svakom hodočašću i licencirane vodiče koji su osposobljeni za takvu djelatnost i teološki obrazovani. S druge strane hodočasničke agencije se također brinu o organizacijskim potrebama takvog putovanja, osiguravaju smještaj i prijevoz te ostale usluge za što su registrirane sukladno vrijedećim propisima i posjeduju potrebna osiguranja i jamčevine, s ciljem očuvanja sigurnosti putnika.

Crkva, odnosno svećenici su imali kao dio svojih pastoralnih zadaća u župi organizaciju hodočašća. Svoje dragocjeno vrijeme su morali upotrijebiti da bi povijesni hod hodočasnika učinili mogućim u vremenu kad je putovanje bilo iznimno kompleksno. Danas dolaskom niza propisa, a posebice želje Crkve da svoje financijske transakcije učini transparentnima, pa i u najmanjim pojedinostima, većina nadbiskupija, biskupija, župnih zajednica i crkvenih pokreta se odlučuje na hodočasničke agencije. Na taj način direktno pomažu da se takove agencije održe na tržištu usprkos svom jasnom opredjeljenju „samo hodočašća“, ne zato što ne žele ništa drugo već zato što je za rad s hodočašćima nužna duga profesionalna i duhovna formacija koja zahtjeva stalnu izobrazbu i rad na sebi.

“Papinsko vijeće ide korak dalje i u svom dokumentu od 7. srpnja 2011. potiče „osmišljavanje turističkih posjeta najvažnijim mjestima kulturno-vjerske baštine u biskupijama“ te da se velika važnost posveti kulturnoj i duhovnoj izobrazbi turističkih vodiča, a može se i promisliti o osnivanju organizacije katoličkih vodiča.

Jedan od ciljeva pastorala turizma zacijelo je odgojiti i pripremiti kršćane da susret kultura na putovanjima ne bude izgubljena prilika, nego da bude prigoda za osobni rast, za upoznavanje drugoga i samoga sebe – piše u dokumentu.

U vezi s tim, još uvijek odjekuju riječi blaženog Ivana Pavla II. pastoralnim djelatnicima u turizmu: “Vi surađujete na oblikovanju pogleda koji je buđenje duše za stvarnosti duha, pomažući posjetiteljima da se vinu do samih vrela vjere iz koje su potekla ova zdanja i čineći vidljivom Crkvu sazdanu od živog kamenja koja oblikuju kršćanske zajednice.” Zato je važno da tu baštinu predstavljamo u njezinoj autentičnosti, pokazujući je u njezinoj pravoj vjerskoj naravi, uključujući je u liturgijski kontekst u kojem je nastala i za koji je nastala.

Budući da smo svjesni da Crkva “postoji zato da naviješta evanđelje”, moramo se stalno pitati: kako primati osobe u svetim mjestima, naime na takav način da im pomognemo bolje upoznati i ljubiti Gospodina? Kako olakšati susret između Boga i svih ljudi koji ondje dolaze? U prvom redu treba istaknuti važnost prikladnog prihvaćanja “koje vodi računa o osobitosti svake skupine i svake osobe, očekivanjima duša i njihovih autentičnih duhovnih potreba” , a što se očituje u raznim sastavnicama: od najjednostavnijih pojedinosti do osobne raspoloživosti za slušanje, kroz duhovno vodstvo tijekom njihova boravka.

Naime, radi se o postupku sličnom kao kad majka sriče s usta svoga nejakoga djeteta glasove pokušavajući ih oblikovati u riječ. Gleda u dijete i na glas izgovara riječi koje artikuliraju potrebe što ih dijete nosi u sebi, a neophodne su mu za život. Te su potrebe u njemu već utisnute, a majka samo pomaže da se oblikuju i postanu dio djetetova iskustva. Ona želi sudjelovati u oblikovanju potreba svoga djeteta pomažući mu da samo shvati „zvuk“ svoje životne potrebe. Kroz izraze ljubavi ili privrženosti tako ona utjelovljuje vlastiti smisao majčinstva, dijete je čini majkom.

Svaki hodočasnik pokušava artikulirati svoje najdublje potrebe u hodu prema Božjim uputama i znakovima njegove prisutnosti u vremenu i prostoru. Čovjek uz suradnju s Bogom pokušava sricati vlastito određenje dok ga u jednom trenutku ne izreče životom i odgovori mu. Tada osjeti smiraj, ispunjenje u koje se neprestano vraća, o kojem razmišlja. Slike koje su mu ostale utisnute u pamćenje, tekstovi i predmeti koje dodiruje, podsjećaju ga na to iskustvo. Ono postaje dio njegove svakodnevice. U konačnici ostaje zadivljen u promatranju nebeskog Oca koji Riječju oblikuje svijet u kojem se osjeća potpunim.

Važan dio odlaska na putovanje ili hodočašće je i priprava, te iščekivanje. Ono nas čini dostupnima, otvorenima. Kako se bliži vrijeme došašća, za sve one koji ne mogu hodočastiti na sveta mjesta, a posebno u Betlehem. Pokušat ćemo u nekoliko tjedana došašća opisati kroz pisanu riječ i fotografije djelić čudesne zemlje, koju zovemo Svetom Zemljom, a posebno Betlehem ili etimološki „kuće kruha“ u kojoj se jedne tihe noći nastanio najdragocjeniji gost, o kojem je sanjalo cijelo čovječanstvo, da postane kruh života vječnoga za Tebe i mene.

Dođi i vidi!  

Za Bitno.net: Nataša Bulić, Ichtis Travel