Jednom davno sam rekao: ‘Sljedeće godine konačno ću se sabrati’, ili ‘Kada sazrem, ovi će trenuci unutarnje tame nestati’, ili ‘Godine će umanjiti moje emocionalne potrebe’. No sada znam da su moje žalosti – moje, i da me neće ostaviti. Zapravo, znam da su to veoma stare i veoma duboke žalosti, i da nema te količine pozitivnoga razmišljanja ili optimizma koja bi ih umanjila.

– Henri Nouwen, Kalež našega života

Nakon što se naša druga kći, Sarah, rodila s rijetkom bolešću, počela sam osjećati neugodu i bijes kada bih čula uobičajene fraze koje su u prošlosti bile posve logične: „Sve se događa s razlogom”, ili „Nastoj gledati pozitivnu stranu”, ili „Bog ima sve pod kontrolom, samo se pouzdaj u Njega”. Ti klišeji za mene više nisu vrijedili. Zapravo su me samo tjerali dalje u ponor usamljenosti.

S vremenom sam shvatila da u srcu utjelovljenoga kršćanstva postoji tiha struja vječnoga optimizma. I nekatolici i katolici često se nabacuju istrošenim i površnim izjavama koje su čuli ili primili, jer vjeruju (pogrješno) da je svakoga puta kada se kršćanin osjeća satrtim pod težinom svojega križa, to pokazatelj da će na kršćansku vjeru drugi ljudi gledati na negativan način.

Jedan takav razgovor dogodio mi se tijekom prvih mjeseci nakon što se Sarah rodila. Prijateljica me upozorila: „Upamti, nitko neće htjeti biti kršćanin ako sve što budu vidjeli bude naša žalost, a ne naša radost.” Stvarnost je to da je kršćanstvo puno paradoksa. Radije nego da budemo neraspoloženi ili veseli, možemo biti oboje u isto vrijeme. Ljudsko se iskustvo najpotpunije živi kada osoba utjelovljuje sva veselja i tuge što se mogu događati kroz život.

Što je „priča sretnoga katolika”?

Posljednjih godina i svjetovni i kršćanski mediji obasipaju nas porukama o sreći u knjigama, emisijama, podcastima, i memovima. Bombardira nas se idejom da će „život biti bolji, samo glavu gore”, a mnogi od nas otkrili su da – ako pokušavamo živjeti prema tim poluistinama serviranima na pladnju ohrabrenja – padnemo nisko u svojemu duhovnome razvoju.

Urednik David Mills to naziva „pričom sretnoga katolika”. Ona je labavo utemeljena na teologiji prosperiteta, a Mills ju objašnjava kao „glavnu struju popularnoga katoličkoga pisanja, koje je bilo ili polemičko i puno „kulturnih ratova”, ili super-veselo, predstavljajući katolički život (nauk i praksu) kao da on uvijek funkcionira savršeno. Priča o radosnome katoliku bila je norma. Ljudi su mogli napraviti nekakvu verbalnu gestu u vezi s ograničenjima i problemima, ali to bi bila samo verbalna gesta.”

Mills je primijetio da je posljedica toga to da mnogi vjerni katolici skrivaju svoju bol, jer se njihovo iskustvo ne uklapa u „kulturu sreće” ili „vedre duhovnosti” koja im se u njihovome trpljenju nudi gotovo bez ičega drugoga, uključujući i pravu potporu.

Henri Nouwen u svojoj je knjizi „Kalež našega života” napisao da se iscjeljenje događa samo onda kada mi otvoreno i bez stida podijelimo svoju bol s drugima. Dajući ime i glas svojoj slomljenosti i trpljenju, mi shvaćamo da nismo sami kako smo to prije mislili. I drugi nose strahove i brige slične našima.

Utjelovljeno kršćanstvo ili razapeto kršćanstvo?

U životu svakoga predanoga kršćanina dođe do trenutka prekretnice, u kojemu se on ili ona moraju suočiti s najvećim od svih paradoksa: želim li utjelovljeno kršćanstvo ili razapeto kršćanstvo?

Da pojasnim: Henri de Lubac opisao je utjelovljeno kršćanstvo ne kao samoga Isusa, nego kao personificirane ideale kršćanstva koje smo mi skloni staviti na Isusovo mjesto. On je u svojoj knjizi „Paradoksi vjere” pisao: „Kako je lijep plan za utjelovljeno kršćanstvo sotona predstavio Isusu u pustinji! Isusu je bilo draže razapeto kršćanstvo.” Drugim riječima, kada predstavljamo samo sretno, vedro lice kršćanstva svijetu i samima sebi, tada mi kršćanstvo činimo jednom vrstom idola.

Razapeto kršćanstvo je ružni dio paradoksa vjere. Čak ni katolici ne žele priznati da se ona uistinu teška, užasno osamljena životna razdoblja događaju svima nama. „Kiša pada na pravednike kao i na nepravednike.” (vidi Mt 5,45) Henri Nouwen dalje ovako objašnjava ovaj specifični paradoks: „Mi ispunjavamo život prazneći ga.”

Nijedan kršćanin koji ide putem koji neizbježno vodi do njegove osobne Kalvarije neće otkriti više sunca, a manje mraka. Zapravo, jedno vrijeme bit će točno upravo ono suprotno. Nije baš točno da mi u ovome životu tek tako „nabasamo” na istinsko ispunjenje. Naša nada nije sreća dok smo hodočasnici na zemlji. Umjesto toga, nada koju imamo jest u istini da se uskrsnuće dogodilo za Isusa, ali da i mi možemo sudjelovati u tome životu poslije smrti.

Ne možemo pobjeći od razapinjanja svojega ega, svojih poroka, svojih loših želja. Zapravo, Isus je jasno dao do znanja da se sve to mora uništiti kako bismo postali cjelovitim i svetim ljudima. To se ne može postići izbjegavanjem ili odbacivanjem trpljenja. Može se postići jedino tako da spremno prihvaćamo kakve nam god kušnje Bog šalje, i činiti tako iz trenutka u trenutak.

Ono što nam omogućava da se ponovno pridignemo kada smo satrti pod težinom trpljenja je krjepost jakosti. Nju sveti Toma Akvinski definira ovako – „volja da činimo što je naporno i teško”. Vesele krilatice ne mogu nas odvesti daleko, ali brutalna stvarnost raspeća, koja vodi do uskrsnuća, jest ono što će nas dovesti sve do raja.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić