'UŽITAK ŽIVOTA' (2)

Princeza Diana i Majka Terezija ili o tome može li se industrijski proizvesti ljepota?

Ljepota je zapravo previše lijepa da bi je se tek površno doživljavalo. I fiks ideja da se ljepotu može proizvesti pritišće značajnu proizvodnu granu, no u konačnici se radi o milosrdnoj, zapravo nemilosrdnoj iluziji.

Collage

Kada je riječ o wellnessu, jedan pojam igra veću ulogu, pojam koji se još nije pojavio, iako je usko povezan s religijom zdravlja, a to je ljepota. U wellness centru rado će učiniti nešto za vašu ljepotu jer ljepota se smatra vidljivim znakom zdravlja i kao zdravlje, naravno, može se namjerno proizvesti jer ako ništa ne daš, ništa ne dobivaš. I pojam ljepote je religiozno obojen. Nekoć su lijepu ženu nazivali diva – jednostavno rečeno božica – dok danas, u eri ponovnoga otkrića astrologije, bogove se vidi u zvijezdama. Stoga se ljepotice nazivaju stars, zvijezde.

Međutim, ljepota je nestalan pojam. Ono što se smatra lijepim podložno je modi i ima posebne veze s bogatstvom. Da su bujne žene na Rubensovim slikama nekoć smatrali lijepima, temelji se na uvjerenju koje je vladalo u vrijeme baroka da bi debele osobe imale veće mogućnosti da prežive. A tko je bio dovoljno bogat, mogao se i dovoljno najesti. Čak je i u ono vrijeme postojala veza između zdravlja i ljepote. Ipak, presudan čimbenik bilo je bogatstvo. Tko je u 19. stoljeću bio dovoljno bogat, nije trebao svakoga dana u polju raditi rukama. Opaljeno je lice bilo znak da je netko prisiljen na niže poslove, prema tome smatralo ga se ružnim. Ideal ljepote bilo je aristokratsko bljedilo koje se marno zaštićivalo suncobranima kada se izlazilo u šetnju. Danas je preplanula koža znak da netko može sebi priuštiti dug odmor u dalekim krajevima. Pocrnjenu kožu danas se smatra lijepom.

Kod tako prevrtljivih ideala ljepote ne postoje vječna božanstva i stoga je glamurozno sudjelovanje na natjecanjima ljepote prilično rizičan pothvat. Nitko ne može znati hoće li se “ljepota” proizvedena kod plastičnoga kirurga i sutra smatrati lijepom. Osim toga, prevladavaju istodobno oprečni ideali ljepote. Vitak se stas još uvijek smatra lijepim. Manekenke uglavnom izgledaju sažaljenja vrijedne, izgladnjele, a i djeluju nekako misteriozno tužno. Ni ondje nema traga užitku života. Netko bi mogao pomisliti da je promicanje takva ideala žene profinjen oblik mržnje prema ženi. Uostalom, ideal vitkosti može imati teških posljedica u vidu porasta anoreksije, smrtonosne bolesti kojoj u velikoj mjeri podliježu mlade djevojke. Ljepota kao zdravlje zapravo je tajna, nju se ne može proizvesti ni definirati jednim pojmom , primjerice pojmom “vitak”. Ako bi se prihvatila sudbonosna jednadžba “mršav” = “lijep”, onda ne bi bilo nikakve zaprjeke, ljepotu bi bilo moguće proizvesti, vrijedilo bi: što mršaviji, to ljepši – sve do smrti. To je barem jedan vid te teško razumljive bolesti. U isto vrijeme postoji kult “prsatih žena”. Obično to nisu prirodni darovi nego silikonski proizvodi. U ovomu bi slučaju vrijedila jednostavna formula: što veće grudi, to je žena ljepša. Nažalost, i takva definicija dovodi do katastrofe. Poput proizvoda godine svijetom je kružila žena koja je napravila najveće grudi na svijetu, nije postala ljepša, nego sve apsurdnija tako da je na kraju izvršila samoubojstvo.

Estetski kirurzi zapravo su limari koji proizvode ljepotu i revno proizvedu što god kod njih naručite po katalogu. Neumorni su, čine sve što se da učiniti, popravljaju popravljeno. Konačno, prije ili kasnije vide se ožiljci. O tome onda izvješćuju skandalozne emisije na televiziji. Ožiljci pritom nisu popratne pojave kirurške manipulacije kože, nego njihovi neizbježni učinci. Naposljetku ostaju višekratno reciklirani, žaljenja vrijedni ožiljci kao ruševina estetske kirurgije. Tu se ne može postupiti kao s autom gdje se, ovisno o modi, stari četverotaktni benzinski motor može staviti u elegantnu karoseriju.

Nemam ništa protiv lijepa pakiranja, ali je pomalo uznemirujuće da homo sapiens danas ljepotu prosuđuje isključivo po pakiranju. No omot nažalost nije osobito izdržljiv. Kada je osoba zapravo lijepa? Djeca su u početku često ružna, naravno uvijek nježna, ali rijetko lijepa. Mladi imaju većinom prištiće. Dakle, ako je netko lijep, lijep je od osamnaeste do dvadeset treće jer, s medicinskoga gledišta, već tada započinje degeneracija. Što se tiče kože, problem se može sažeti na temu bora. Od tridesete godine bore se sprječavaju, od četrdesete skrivaju, od pedesete se ne gledaju, od šezdesete se sažalijevaju i od sedamdesete nevoljko podnose. Ako bi ljepota doista bila važna za užitak življenja, onda bi rezultat bio zapanjujući: u dobi od 18. do 23. godine u najboljemu slučaju mogla bi se pretpostaviti neopterećena ljepota. Nažalost, to je životna dob u kojoj ljubavni jadi osjetno umanjuju užitak življenja. Ipak, mnoge osobe posvećuju cijeli život njezi kože. Stoga treba imati na umu: projekt ljepota u odnosu na užitak života prilično je otežan, a učinak je izrazito nezadovoljavajuć.

Ipak, tržište ljepote cvate. Nemilosrdno se promiče fiks ideja da bi svi trebali izgledati kao da su u dobi između 18. i 23. godine. Budući da prijevara prije ili kasnije postaje očita, nelagodnost postaje očitija upravo po razlici između utopije i stvarnosti. Uzaludna čežnja za vječnom ljepotom povećava se čežnjom za vječnom mladošću od čega proizlazi pomno smišljeno razočaranje. Vremešne dame oblače haljinice kakve nose očaravajuće mlade djevojke, puštaju da im naprave “mladenačke” lokne te obilnim nakitom privlače poglede na mjesta koja bi najbolje bilo uskratiti radoznalu pogledu. U rano se jutro znaju već uputiti prema pravim “farmama ljepote” koje su se u vrijeme ptičje gripe od industrijskoga uzgoja nesilica preusmjerile na proizvodnju ljepote. Razumije se, riječ je o ekološkoj, cjelovitoj, ekskluzivnoj i medicinski sigurnoj proizvodnji. Učinci su onakvi kakvi bi se mogli očekivati ako netko apsolutno želi biti nešto što sada, ni uz najbolju volju, nije moguće postići, naime da se bude mlađi. Kao što su stari Egipćani svoju vjeru u vječni život božanskih faraona pokazivali tako da su ih mumificirali s pomastima i tinkturama, tako se danas proizvodi kozmetičke industrije koriste za očuvanje vječne ljepote i vječne mladosti. Odgovarajući minijaturni slikarski stalci za proizvodnju takve pokvarljive vječnosti tvore gotovo polovicu ručne prtljage pri putovanju zrakoplovom. Što se tiče obvezne preplanilosti, nedavno se pojavila ružna sablast koja promidžbenu ideju po kojoj je lijepo istodobno i zdravo čini opasnom. Porast raka kože prouzrokovan pretjeranim sunčanjem stvara nerješivu kontradikciju proizvođačima ljepote odanima religiji zdravlja i zbog toga se zanemaruje i ne rješava u raspravama, već se ostavlja za razgovore po plažama. U tomu slučaju upozorenje bi bilo korisno čak i s estetskoga gledišta. Postoje osobe koje se iz uvjerenja da su ljepše kad pocrne toliko sunčaju sve dok ne postignu suhu naboranu, tamnosmeđu boju kože koja izgleda jadno. U međuvremenu su i muškarci jednako tako zaneseni kultom ljepote kao i žene. Postoje glumci s navršenom sedamdesetom koji još uvijek nastupaju kao mladi zavodnici i u životu i na pozornici. Njima je, sada već prijateljski odan, estetski kirurg ugradio zavodljiv osmijeh tako da i pri pogrebu svojih vršnjaka izazivaju čuđenje čudnim osmijehom kojim ne mogu vladati.

Moćna i neiskorjenjiva “religiozna” čežnja da se vječno ostane lijep i mlad hrani se snom proizvedenim prešutnim pravilima našega društva. Dok je vjerski pokret unutarnje pobožnosti devotio moderna u 15. stoljeću pospješio masovnu proizvodnju malih putnih oltara koji su omogućili obavljanje vjerskih obreda i na putovanju, džepna zrcala našega samoljubiva društva pokazuju jedini objekt kojemu se želi pripisati vječnost, vlastito debelo našminkano “ja”.

Samo na trenutke ta stidljiva, ali neukrotiva čežnja postaje javnom. Jedan takav događaj odigrao se 31. kolovoza 1997. U tunelu u Parizu smrtno je stradala Lady Diana, princeza od Walesa. Ono što se dogodilo nakon toga iznenadna slučaja bilo je neviđeno. Princezina je smrt bio događaj koji je, u dosadašnjoj povijesti, u najvećoj mjeri istodobno potresao cijelo čovječanstvo. Posvuda se govorilo o rasprostranjenju religioznosti. I prosvijećenim se osobama smrt činila krajnja tužna točka ljudskoga života, koja se može znanstveno dobro opisati. Međutim, 31. kolovoza 1997. izbio je posvuda po svijetu neočekivan val religioznosti. U Engleskoj su skupine očajnih mladih usred noći budile dušobrižnike i odlučno zahtijevale da otvore crkvu kako bi mogli moliti za Dianu. Suvremeni razumski promatrač za kojega su obredi tugovanja u najboljemu slučaju utjeha za rodbinu preminuloga, budući da je preminuli već mrtav, morao je doživjeti da je val žalovanja bez ikakve mjere uspio moralno omalovažiti i najbližu rodbinu. Tako se engleska kraljica osjetila prisiljena da kaže i napravi stvari za koje su svi znali da ih nikada ne bi dobrovoljno ni rekla ni učinila. Dragocjeno cvijeće s kojim se moglo razveseliti bezbrojne, iako ne sve stanovnike staračkih domova u Engleskoj, trunulo je nagomilano u golemim brdima ispred pokojničine rezidencije. A pogrebna svečanost s malobrojnim kršćanskim oznakama bila je ukrašena s golemim uprizorenjem skupnoga očajavanja nad smrću.

Princeza Diana i nije bila posve izvanredna osoba. Intelektualno je bila osrednje nadarenosti, a što se tiče moralnih osobina, bilo je često naglašeno njezino suosjećanje s potrebnima ovoga svijeta, no nije bilo nikakvih naznaka da je namjeravala svoje bogatstvo razdijeliti siromasima. Dakle, u osnovi je bila u svakom pogledu prosječna osoba preobražena monarhijskom oznakom koju su mediji učinili poznatom, žena s kojom se svaka prosječna osoba mogla poistovjetiti u svojim patnjama i tjeskobama, a posebno u svojim snovima. Upravo njezina ljepota, njezina mladost i vitalnost, njezina neprestana borba za sreću, njezina sveprisutnost u medijima učinili su od nje da bude za sve bezvremenski arhetip ljudskoga života, lik s kojim se moglo poistovjetiti, osoba kojoj ništa nije bilo strano – ništa osim smrti. Upravo je u tome bio pravi i stvarni skandal, doista nečuvena stvar. Činjenica da su u smrti ovoga simbola života težnje besmrtnosti svih ljudi bile uskraćene na nasilan način učinila je da žalovanje za Dianom bude golem protest protiv smrti, globalna manifestacija koja je nadišla kulture i religije. Za vrlo kratko vrijeme globalni šok zbog princezine smrti otvorio je pogled na često i danas zanijekan, nikada imenovan, ali žarko željen cilj svih ljudskih nastojanja i napora u svijetu, a možda danas više nego ikada, naime – besmrtnost.

Samo na trenutak svijet je vidio zloban podsmijeh mrtvačke lubanje iza sve žeđi za životom u rabljenu izdanju. Nakon kratka šoka metež se nastavio. Diana je zaboravljena munjevitom brzinom, a s njom i neuspjeh projekta života koji je predstavljala.

Princeza od Walesa bila je globalna i univerzalna ikona kulta ljepote proizvedena zaslugom sredstava javnoga priopćavanja. Ali dermatološka definicija ljepote samo od izvanjski preslikavane kože od koje žive ilustrirani časopisi izraz je ograničena svjetonazora. Nekoć smo bili malo dalje. Kada se s nijemoga prešlo na zvučni film, trebalo je izdvojiti sve dvodimenzionalne ljepotice koje su imale neugodan glas i koje nisu baš pokazivale životan stav. Tako je u našim danima postignut još veći iskorak, ali unatrag. Danas nije jako važno ono što ima reći ljepota koja se može staviti u sliku. Ljepota je zapravo previše lijepa da bi je se tek površno doživljavalo. I fiks ideja da se ljepotu može proizvesti pritišće značajnu proizvodnu granu, no u konačnici se radi o milosrdnoj, zapravo nemilosrdnoj iluziji. Nametnuta idealna slika lijepe mlade žene proizvodi svijet plastičnih ljepotica iz foto studija, budući da je malo žena koje su stvarno mlade i tako lijepe. Ali tko na ovaj način podređuje cijeli svoj životni ritam njezi ljepote, taj je izgubljen za ono što se zove užitak življenja.

Naravno da erotska privlačnost mlade žene može očarati. Ali upravo se tu izazovnu čarobnost ne može proizvesti jer nadilazi ono što se može osjetilno zapaziti te ima veze s ljupkošću njezinih pokreta, s bojom njezina glasa, pa i s onim što govori i radi. Nije da treba osuditi jednu ili drugu umjerenu pomoć. No ponekad pretjerano nametljiv napor za proizvodnju prirodne ljepote jednostavno uništi erotsku privlačnost. Ljepota je i previše lijepa da bismo je ograničili samo na erotiku. Isto tako nenašminkano lice starice koje zrači iskustvom života može biti lijepo. Lice Majke Terezije iz Calcutte pokazuje velik broj nabora po kvadratnomu centimetru, ali je sigurno u svojoj ljubaznoj čovječnosti zračilo ljepotom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfred Lütza Užitak života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!

Bitno.net

Objavljeno: 1. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi