Bog je nedavno u moj život doveo ženu koju sada nazivam prijateljicom. Poslije druženja s njom uvijek se osjećam bolje. Počela sam razmišljati o tome kako se ona dobro uklapa u moj život, i o tome kakve prijateljice ženi trebaju u životu.

Poznajem mnogo žena: majke prijatelja svojih sinova, žene s kojima sam radila, žene koje su išle u istu crkvu kao i ja. Tu su i susjede i ženska rodbina. Blagoslovljena sam time što sam kao govornik u raznim prigodama upoznala žene koje su mi dotaknule srce.

Ali prijateljice?

Imam ih nekoliko. 

Netko mi je jednom rekao da ako na kraju života možete prebrojati svoje prave prijatelje na prste jedne ruke, to znači da ste bili jako sretni. 

Mislim da je to svjetovni način da se kaže da ste bili vrlo blagoslovljeni.

Na ruci imamo pet prstiju. Tako i svakoj ženi treba ovih pet prijateljica:

  1. Ženi treba prijateljica s kojom može moliti. Ne samo molitvu prije jela, nego molitve koje izviru iz dubina srca i duše.
  2. Ženi treba prijateljica s kojom se može smijati. Ne samo smijuckati, nego se nasmijati iskreno, ili se smijati poput djevojčice, slobodne i voljene.
  3. Ženi treba prijateljica s kojom može plakati. Ne samo zasuziti, nego plakati u boli, plač koji kao da nema kraja, ali prijateljica na njega reagira dobrotom i suosjećanjem.
  4. Ženi treba prijateljica kojoj može pokazati svoju slabost, a i dalje biti voljena. Ne samo govoriti površne fraze poput „Nisam savršena”, nego pokazati pravu sebe – ženu koja je bila na rubu, ali se vratila.
  5. Ženi treba prijateljica koja ne osuđuje. Prijateljica koja neće samo nuditi pozitivne komentare na dilemu, nego koja svoju prijateljicu gleda kroz Kristove oči.

„Kvaka” kod ovih pet prijateljica je da nam ih Bog daje kad ih trebamo, ako za njih zamolimo. Poput moje nove prijateljice. Ne razgovaramo telefonski svaki dan, ali znam da je mogu nazvati.

U životu postoje razdoblja kad prijatelji dolaze, i kad odlaze, i to je u redu.

Imala sam prijateljicu iz tinejdžerskih dana s kojom sam se u više navrata pokušala povezati, iako nemamo ničega zajedničkog, osim što smo zajedno išle u srednju školu. Sviđalo mi se što mogu reći da smo prijateljice više od 40 godina, no shvatila sam da kod prijateljstava nije bitna vremenska duljina, nego koliko su vremena ti ljudi proveli u našem životu.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje urednika portala Catholic Exchange. Sva prava pridržana.