NAJVAŽNIJI DIO RAZGOVORA JE SLUŠANJE

Opasnosti od prekidanja drugog u razgovoru

U doba u kojem se socijalni mediji šire poput požara, u tom panteonu gorućih tema u kojem je iskren i obziran razgovor gotovo nestao, najveći dio naših razgovora uživo kao i onih u digitalnom svijetu svodi se na to da čovjek čeka da počne govoriti nakon što onaj drugi prestane.

prekidanje u razgovoru

Foto: Shutterstock.com

Naš život ne bi izgledao isto kada ne bismo bili u stanju komunicirati i upuštati se u smislene rasprave s drugim ljudima. Razgovor je vrijeme provedeno u razmjenjivanju riječi s drugom osobom kao i vrijeme prisnog susreta. Uvjeren sam da bismo svi mi mogli nabrojati na prste jedne ruke razgovore koje smo vodili s nekime, bio to prijatelj, član obitelji, teta ili ujak, profesor, svećenik ili pak sestra ili brat po vjeri, a koje smo zapamtili kao poseban trenutak, trenutak povezanosti. Naše zajednički provedeno vrijeme moglo je iznjedriti savjet vrijedan pamćenja, onaj koji nam je promijenio gledanje na stvari i kojem još uvijek često pribjegnemo.

Iako u dobrim razgovorima možemo uživati, iako nam se oni mogu urezati u sjećanje i ispunjavati nas, ipak neke naše svakodnevne interakcije s drugima nisu takve.  Razgovori mogu biti iznimno nedjelotvorni pa čak i neugodni kada jedna osoba prestane slušati i umjesto toga počne drugu osobu prekidati svojom pričom. Ta osoba, iako je svjesna što radi, može ispasti nametljiva, bezobzirna ili jednostavno nepristojna. Nedavno sam pokušao ustanoviti ako, kada i koliko često prekidam ljude u razgovoru svojom pričom: na žalost, ispostavilo se da to činim puno više nego što bih htio.

U doba u kojem se socijalni mediji šire poput požara, u tom panteonu gorućih tema u kojem je iskren i obziran razgovor gotovo nestao, najveći dio naših razgovora uživo kao i onih u digitalnom svijetu svodi se na to da čovjek čeka da počne govoriti nakon što onaj drugi prestane. Ovo postaje problem na mnogim razinama, posebno kada se upletu osjećaji i kada razgovori otiđu predaleko. Drugim riječima, neminovna opasnost nadglasavanja drugoga nalazi se u tome što svaka strana prestaje slušati drugu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Najvažniji dio razgovora je slušanje. Kada slušamo drugu osobu, ne bismo to trebali činiti samo da bismo joj odgovorili odnosno priopćili joj što god već imamo za reći. Trebali bismo ju slušati kako bismo uistinu primili bit onoga što nam ta osoba pokušava priopćiti. Ako slušamo na ovakav način, implicitno dajemo do znanja da nam je ono, što nam ta osoba ima za reći važno, da poštujemo i nju i ono što govori.

Za vrijeme mog boravka u sjemeništu, primijetio sam da slušanje nije važno vježbati samo u razgovoru s ljudima već je neophodno i u razgovoru s Bogom. Priznajem s određenom količinom poniznosti da, kao što sam sklon nadglasavati ljude u razgovoru samo čekajući da se ubacim s onim što želim reći, istu stvar činim Bogu u svom molitvenom životu.

Prekidajući Boga svojom pričom u molitvi prekidam Onoga koji ima prave odgovore na sva pitanja o životu koje imam. U duhovnom smislu ovo nije samo problematično već i opasno. U našim životima uvijek postoji duhovna dimenzija: uvijek postoji dublji smisao koji treba pronaći – poslušati – čak i u najmanjim dijelovima našeg dana. Neprekidnim prekidanjem Boga prešutno Mu govorim: „Nije mi važno ono što mi Ti imaš za reći… zato ću nastaviti govoriti ono što ja mislim da je važno.“

Jakovljeva poslanica kaže: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori… Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava srce svoje, isprazna je njegova bogoljubnost“ (Jakov, 1,19b-20, 26). Molitva, naš stvarni razgovor s Bogom, mora biti ukorijenjena u prijemčivosti, u slušanju: u protivnom je uzaludna. Da, moramo kazati Bogu što nam je na srcu bilo da nam je dan bio težak i depresivan ili nam je ispunio dušu radošću. Ali isto tako moramo poslušati što nam On odgovara kako bi naša molitva imala smisla.

Kao kršćani ugledamo se na Isusa i to posebno u molitvi. Križ je bio Isusova posljednja i savršena molitva. To je bio trenutak kada se On potpuno u ljubavi predao za spasenje svijeta. Razmislite o tome. Što vidimo da Isus radi dok je na križu? U stvari, ne puno. Evanđelje navodi da je Isus kazao svega nekoliko riječi dok je većinu vremena proveo u tišini. To je zato što, dok je na križu, Isus sluša glas svoga Oca. Otac je onaj koji je u tom trenutku snagom Duha sjedinjen s Isusom. Isus možda ne osjeća kao da je Otac s njim i odatle rečenica „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – no, ipak On osluškuje Očev glas. Ovo je trenutak kada se sve činilo izgubljenim, no upravo zbog Njegove pozornosti i Njegova sjedinjenja s voljom Oca to je doista bio trenutak koji je vodio do mogućnosti novog i vječnog života.

Ponekad slušanje znači da samo sjedimo u kapelici ili u dijelu našeg doma u kojem se molimo… u posvemašnjoj tišini slušamo kako bismo čuli Božji glas. Ovo se može činiti nazadnim u našoj kulturi stvaralaštva, kulturi s kućicama za komentare tipa „pogledaj što ja imam za reći“. Kardinal Robert Sarah u svojoj knjizi Bog ili ništa ističe da „neprestano i unedogled zaposjedamo tlo našeg unutarnjeg krajolika. Uvijek ustrajavamo na tome da radimo mnogo stvari, da mnogo razmišljamo. Ispunjavamo kuću Božju (našu dušu) s toliko buke…“ Danas mi se čini da se hrvamo s potrebom da uvijek nešto radimo ili da uvijek nešto govorimo. Iako se osjećamo neproduktivno ili možda kao da Boga nema ili da nas ne sluša, to nije ono što je važno. Ono što jest, jest to da budemo ponizno pozorni i da Ga osluškujemo, a ne da neprestano govorimo kako bismo ispunili pustu, ponekad neugodnu prazninu tišine. Ako budemo previše govorili, možda nećemo čuti glas Božji kako nas zove.

David Stavarz | Word on fire

Prijevod: Maja Repušić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. prosinca 2017.

Možda vam se svidi