Pred drugim čovjekom postoji jedan jedini stav: potpuna otvorenost

„Pomisli”, netko mi reče, „da me svi smatraju hladnim i bezosjećajnim, mene koji ipak…” Tko mi se potužio na takav način osjeća bolno odstupanje od onoga što drugi kažu o njemu i što je on uistinu. Prava ljubav sve ostavlja otvoreno. Ona se protivi čvrstome vezanju subrata u određene prosudbe koje mu oduzimaju ono najvažnije, naime da je on jedno TI. Suditi svojemu subratu znači pretvoriti ga u objekt. A on nije objekt nego subjekt i kao subjekt želi biti otkriven.

Suditi znači grupirati (poredati po skupinama). Izreći potpunu prosudbu o nekomu znači staviti ga u određeni pretinac tako da prvotnu skupinu dotične osobe ništa ne može dovesti u pitanje, što god da u budućnosti činila. Nemoguće je da bi se nešto moglo dogoditi što ne bi završilo u već spomenutome pretincu. Ako zet kaže svojoj punici: „Usuđujem se ustvrditi da poznajem svoju ženu koliko i ti, a možda čak i bolje”, onda drugim riječima tvrdi da ima „iskustvo” kada je riječ o njegovoj ženi. Govori kao stručnjak koji bez pogreške može predvidjeti što će žena učiniti. Prava ljubav nikada si ne prisvaja takav stav ili se duboko kaje ako je neki puta tako postupila. Za onoga tko ljubi čovjek je tajnovita stvarnost kojoj se ponizno i s poštovanjem približava.

Ljubiti čovjeka znači reći mu: „Kada je riječ o tebi, onda je sve moguće. Vjerujem u stalnu obnovu tvojega bića.” Onaj tko ljubi ne može drugoga promatrati kao proizvod nasljeđa i okoliša. Stvarnost drugoga nadilazi sve što možemo kazati o njemu. Što više ljubimo čovjeka, postaje teže opisati ga. Možemo spomenuti dio njegovih dobrih strana, ali on je više nego zbir kvaliteta. Ljubav je uvijek usmjerena prema nečemu beskrajnome i nikada si ne uzima za pravo da na odgovarajući način opiše onoga koga ljubi. Ljubav se stalno pita i nikada se ne prestaje pitati: „Tko si ti?” Za onoga tko ljubi nikada ništa nije definitivno izgubljeno ili uništeno.

Bog stvara čovjeka u svakome trenutku, ne iz navike ili rutinski prema običajnome uzorku nego sve vrijeme stvara iznova. Onaj tko ljubi na istoj je valnoj dužini kao i Bog, otkriva novo stvorenje. Što Bog u svakome trenutku stvara kao novo, to kao novo promatra i onaj koji ljubi. „Pravilo kršćanske etike Nemoj suditi, piše Gabriel Marcel petnaest godina prije prelaska na katoličku vjeru, „mora se smatrati kao jedna od najvažnijih metafizičkih misli koje postoje”.

Pred jednim TI postoji jedan jedini stav: potpuna otvorenost.

Farizeji nisu vidjeli ništa drugo u ženi koja je bila zatečena u preljubu (Iv 8,1-11) nego grešnicu. Cijelo je njezino biće bilo svedeno na to stanje. Na isti način i mi gledamo na onoga koji je nekoliko puta slagao – kao na lažljivca. Biskup Claus Hemmerle (1929. – 1994.) piše: „Takav način razmišljanja (trinitarni, otvoreni) nema imenicu kao glavnu riječ nego glagol”. ¹ Imenica zatvara čovjeka u zatvor, sve postaje ukočeno, definitivno i neopozivo. Glagol stvar ostavlja otvorenom, izražava dinamiku i razvoj ili barem mogućnost razvoja. „Ljubiti nekoga”, piše Charles de Foucauld, „znači uvijek nešto očekivati od osobe koju ljubimo. Čim smo počeli osuđivati čovjeka i vraćati povjerenje koje smo imali u njega; čim smo čovjeka odredili onime što smo o njemu čuli i na taj ga način na to ograničili, tada prestajemo ljubiti i on prestaje biti bolji čovjek. Trebali bismo očekivati od svakoga sve.”

Dopustiti se voditi simpatijom ili antipatijom također je jedan od načina suda. Abraham Lincoln (1809, – 1865.) je rekao: „Ne sviđa mi se taj čovjek. Dakle, trebam ga bolje upoznati.” Ako nam se ne sviđa jedan subrat, to je stoga što još nismo prodrli u njegovu dubinu.

Karakteristika je našega vremena da svi moraju i žele „imati mišljenje” u svezi svega i svakoga. U mnogo slučajeva to mišljenje je osuđivanje. Zaista nije potrebno da sve vrijeme „imamo mišljenje”, ideje i stajalište o svemu. Često je pametnije ostaviti stvar otvorenom, biti znak pitanja umjesto mišljenja. Zašto ne dati ljudima i stvarima mogućnost da se razvijaju u slobodi? Iz vlastitoga iskustva znamo koliko na nas utječu „mišljenje” i osude drugoga. Zašto ne bismo i drugome željeli slobodu koju želimo sami sebi?

Wilfrid Stinissen

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Ali najveća među njima je ljubav” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

1. Thesen zu einer trinitarischen Ontologie, Johannes Verlag, Einshli In 1976.str. 40.