Polako sam izvadila izblijedjelu fotografiju iz svojega srednjoškolskoga albuma. Godinama je stajala sklonjena u ormaru na katu. Godinama nisam htjela vraćati se na te stare uspomene, jer je to značilo i otvaranje starih rana. No trudnoća i rađanje, skupa s kroničnim manjkom sna, prava su kombinacija za ranjivost.

Nešto u meni reklo mi je da zastanem, i primijetila sam da je ta djevojka na fotografiji ja prije dvadeset godina. Na njoj se smiješim sa svojim prijateljicama. Jako se dobro sjećam toga dana. Osjećala sam se kao da tu ne pripadam, da se ne uklapam, ali prijateljice su mi rekle da se trgnem iz toga svojega raspoloženja i „jednostavno se nasmiješim” – pa sam to i učinila.

Kao katolici, s vremena na vrijeme imamo sklonost osjećati se drugačijima. To je zato što i jesmo drugačiji. Po svojemu smo krštenju odvojeni – ne u nekome licemjernome, superiornome smislu, nego u smislu da smo pomazani, i da to ima svoju svrhu.

U današnjemu su vremenu naša srca gotovo uvijek rastrgana između dvaju svjetova – onoga vječnoga i onoga ovozemaljskoga.

Širiti kraljevstvo Božje može biti usamljen i frustrirajuć posao. Zato sam osjetila da nisam baš slična svojim prijateljicama, iako sam to očajnički htjela biti. No naši su se razgovori vrtjeli oko sekularnoga, popularnoga načina života, a meni je to bilo nelagodno.

Ako želimo izgraditi kulturu svetosti, moramo priznati da svijet u kojemu živimo očajnički treba poruku Kristovu, koju možete prenijeti samo vi.

Izgradnja katoličke kulture u vašemu domu uključuje pet temeljnih koraka:

  1. Shvatiti kulturu u kojoj živite
  2. Slijediti istinu
  3. Sastaviti slomljene dijelove
  4. Napraviti nešto novo
  5. Gledati prema budućnosti i stvoriti baštinu

Shvatiti sadašnju kulturu

Možemo se zapitati: „Oblikuje li kultura mene, ili ja oblikujem nju?” Svijet utječe na sve nas. Svi smo bombardirani porukama iz medija, i zalazimo – iako ponekad nesvjesno – u sjene onoga „što rade svi ostali”. S vremenom otupimo na razliku između istinskoga dobra i istinskoga zla.

Velik dio trpljenja koje podnosimo pri stvaranju kulture je u tome da mi dopuštamo kulturi da ona oblikuje nas, ili što puštamo drugima da obave posao koji smo mi pozvani odraditi. Stvaranje kulture je poput klesanja kamena – uključuje ciljan rad i ulaganje vremena.

Slijediti istinu

Ako želimo rasti u svetosti, moramo se suočiti sa stvarnošću da Križ mora biti sastavni dio načina na koji živimo. To znači žrtvovati se, to jest, svakodnevno činiti zahtjevne stvari. Kako bismo u tome napredovali, možemo moliti za krepost jakosti, koja uključuje strpljivost i ustrajnost. Bez obzira na prepreke, teškoće, kušnje i kaos, istina opstaje. Pronaći ćete to što tražite.

Sastaviti slomljene dijelove

Ponekad stvaranje katoličkoga okoliša znači prikupiti dijelove nečega što je netko drugi započeo (ili čak nečega što ste vi sami davno započeli). Bit će trenutaka obnove i novoga rađanja, ali i trenutaka u kojima ćete morati započinjati iznova. Kako biste spriječili obeshrabrenost, prisjetite se da je betlehemska zvijezda i dalje sjala, čak i onda kada ju se više nije vidjelo, i kada je bila skrivena u oblacima.

Napraviti nešto novo

Učinite nešto posve novo i originalno s onime što već otprije imate. Kada vjerujete u to što radite i što vam je Bog stavio na srce, ništa vam se neće moći ispriječiti na putu. To je pravo pouzdanje u vjeri! Kada nosite u sebi takvu vjeru, ona vas gura dalje od stagnacije i utječe na druge koji će doći poslije vas (na primjer, vaše potomstvo). Vaš rad neće propasti ili završiti.

Gledati prema budućnosti i stvoriti baštinu

Mi imamo budućnost. Mi smo Crkva budućnosti, a ne prošlosti. Moramo gledati onamo kamo nas Bog vodi, a ne onamo gdje smo bili. Stvorite kulturu koju ostali mogu nastaviti, gdje je žrtva normalna stvar, i gdje se Boga traži u svemu. Ne činite nešto staro kao da je novo, ili nešto novo kao da je staro. Budite voljni odustati od toga što radite u bilo kojemu trenutku i krenuti kamo god ste pozvani ići (sjetite se svete Terezije iz Kolkate).

Svaki oblik izgradnje, bilo duhovne ili tjelesne, traži da ne znamo točno kamo idemo. Ponekad nikada nećemo vidjeti zaključak svojega životnoga djela. Kada idete za nečime višim od onoga što svijet nudi, privući će vas i uvjeriti rasvjetljenja koja će vam Bog ispočetka udjeljivati, ali apsolutnoga zaključka tu nema.

Izgradnja katoličkoga životnoga stila ne znači da ćete ići do krajnosti, poput bičevanja ili življenja isključivo od trava i vode. To neće u tolikoj mjeri biti u izvanjskim, farizejskim znakovima, koji će drugim ljudima biti šokantni ili uznemirujući. To je više u onome što vam postane drugom prirodom – u ritmu, u kadenci koja stalno otkriva, ma koliko suptilno, skrivenu struju Božje prisutnosti i ljubavi.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.