David Brooks, slavni kolumnist New York Timesa, profesor na Sveučilištu Yale, Židov, odlučio je napisati svoj “Popis stvari koje želim učiniti prije smrti”.  Uspio je ostvariti mnoge svoje životne ciljeve na određenoj razini svjetovnog uspjeha, ali je shvatio da mu još nešto nedostaje.

Što ga je uputilo na tu istinu? Rekao je:

„Otprilike jednom mjesečno naiđem na neku osobu koja zrači unutarnjim svjetlom. Tih ljudi ima u svim zanimanjima i staležima. Čine se iznimno dobrima. Dobro slušaju. Čine da se osjećate duhovitima i cijenjenima. Često ih uhvatite kako paze na druge, a dok to čine, njihov smijeh zvuči kao glazba, i njihovo je ponašanje puno zahvalnosti. Uopće ne razmišljaju kako rade nešto predivno. Uopće ne razmišljaju o sebi samima.

Kada upoznam takvu osobu, to mi čitav dan učini dobrim. No priznajem da mi često na pamet padne jedna tužnija misao: čini mi se da sam ostvario pristojnu razinu uspjeha u svojoj karijeri, ali nisam postigao to. Nisam postigao tu velikodušnost duha, ili tu dubinu karaktera.”

Doduše, Brooks nije upotrijebio riječ „svetac”, ali tip osobe koju opisuje ima mnogo toga zajedničkoga s onima koje bismo mogli nazvati „svetim” osobama (pokušat ćemo dalje u članku objasniti nekoliko razlika). Jednoga je dana shvatio da želi biti malo više poput njih.

„Shvatio sam da ako želim to postići, moram se bolje potruditi da spasim svoju dušu. Moram proći kroz onakve moralne pustolovine koje stvaraju tu vrstu dobrote. Moram biti bolji u uravnoteživanju svojega života.”

A sada, važno pitanje: kako to postići?

„Palo mi je na pamet da postoje dva niza vrlina, vrline za životopis i vrline za posmrtni govor. Vrline za životopis su vještine koje donosite na tržište rada. Vrline za posmrtni govor su one o kojima se govori na vašemu pogrebu – bilo da ste bili ljubazni, hrabri, iskreni ili vjerni. Jeste li bili sposobni za žarku ljubav?”

Danas bismo voljeli podijeliti Brooksov popis „vrlina za posmrtni govor”, i proučiti u čemu se one slažu s kršćanskom vjerom, kao i što im manjka. Kao katolici, mi shvaćamo da naš život ima smisla samo ako ga živimo prema Božjemu planu. Jedini način na koji ćemo ikada postići istinsku sreću jest da stavimo Boga, a ne sebe u središte. Živjeti za puka izvanjska postignuća znači da dopuštate da godine prođu, a da niste istražili najdublje dijelove sebe.

1. Prebaciti se na poniznost

„Živimo u kulturi Velikoga Ja. Meritokracija želi da promovirate sebe. Društveni mediji žele da objavljujete svakodnevne izvještaje o vrhuncima u vašemu životu. Vaši roditelji i učitelji uvijek su vam govorili kako ste predivni.

No svi ljudi koje sam ikada stvarno cijenio bili su posve iskreni o svojim slabostima. Oni su utvrdili koji je njihov najdublji grijeh, bilo da je to sebičnost, očajnička potreba za odobravanjem, kukavičluk, tvrdoća srca, ili nešto drugo. Otkrili su kako taj najdublji grijeh vodi do ponašanja zbog kojega se srame. Postigli su duboku poniznost, koju se najbolje može definirati kao iznimno poznavanje sebe iz pozicije stavljanja drugih u središte.”

Ovdje se ne možemo više složiti. Mnogi kritiziraju katoličku viziju poniznosti i stalno naglašavanje poboljšavanja samih sebe, ali povijest otkriva da su oni koji su najbolje znali svoje mane i prihvaćali ih (na zdrav način) znali gdje pronaći pomoć koja im treba da učine doista velike stvari. Sv. Pavao to dobro kaže u Fil 3,13: „Ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.” Ili u 2 Kor 12,10: „Jer kada sam slab, onda sam jak.”

2. Poraziti samoga sebe

„Izvanjski uspjeh postiže se natječući se s drugima, no karakter se izgrađuje za vrijeme suočavanja s vlastitim slabostima. Na primjer: Dwight Eisenhower zarana je shvatio da je njegov najdublji grijeh njegova žestoka narav. Razvio je umjerenu, veselu vanjštinu jer je znao da, kako bi bio vođa, mora pokazivati optimizam i samopouzdanje. Kako bi ukrotio svoj gnjev, radio je smiješne stvari. Pisao bi imena ljudi koje je mrzio na papiriće, a onda bi te papiriće poderao i bacio u smeće. Kroz cjeloživotno suočavanje sa samim sobom razvio je zreo temperament. Učinio je sebe snažnim na svojim najslabijim mjestima.”

Vrlina nije visoko rangirana na popisu popularnosti – otkada? Odavno. Govoriti o svojim slabostima nije baš pravi način za nalaženje prijatelja i utjecanje na ljude. Štoviše, mnogi svode kršćanski život na izvanjske čine služenja i solidarnosti. Točno je da su ta djela dobra i nužna, ali u srcu kršćanina nalazi se preobrazba samoga sebe: postajati sve više sličan Kristu. Kada padnemo, onda sigurno tražimo oproštenje, i znamo da u ovome životu nikada nećemo postići savršenstvo, ali prava preobrazba počinje – u suradnji s milošću raspetoga i uskrsloga Krista – ovdje i sada.

3. Skok iz zavisnosti

„Mnogi ljudi na dar maturantima daju knjigu ‘Sva mjesta kamo ćeš stići!’. Tom se knjigom hoće reći da je život autonomno putovanje. Steknemo određene vještine i doživimo pustolovine i određene izazove na svojemu putu do individualnog uspjeha. Taj individualistički pogled na svijet daje naslutiti da je karakter kao željezna figurica snažne volje u našoj nutrini. No ljudi na putu do karaktera shvate da nijedna osoba ne može sama postići to da ovlada sama sobom. Individualna volja, razum i suosjećanje nisu dovoljno snažni da bi dosljedno poražavali sebičnost, oholost i samozavaravanje. Svima nama treba otkupljujuća pomoć izvana.

Ljudi na ovome putu vide život kao proces obvezivanja. Karakter se definira time koliko ste duboko ukorijenjeni. Jeste li razvili duboke veze koje vas drže u teškim vremenima, i guraju vas prema dobrome? Na području intelekta, karakterna osoba je ona koja je postigla stabilnu filozofiju o temeljnim stvarima. Na području emocija, to je osoba uklopljena u mrežu bezuvjetnih ljubavi. Na području djelovanja, predana je zadacima koji se ne mogu odraditi u jednome životnome vijeku.”

Važno je shvatiti da, kako bismo ovladali samima sobom, svi mi trebamo otkupljujuću pomoć izvana. Tu na nas djeluju Bog, Crkva i sakrament ispovijedi. U duhovnoj se borbi ne možemo boriti sami.

No ovdje je prisutna opasnost da druge smatramo samo sredstvima za postizanje savršene verzije sebe. Prema kršćanskoj viziji, cilj nije u tolikoj mjeri savršenstvo, nego zajedništvo. Nastojimo postati boljima ne da bismo postigli društveni status, ili čak moralni. Naš konačni cilj je pročistiti svoja srca kako bismo s dobrodošlicom dočekali vječni zagrljaj božanskoga Trojstva, zajedništva Ljubavi.

Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. – Iz 41,10

4. Ljubav koja daje snagu

„Dorothy Day vodila je kaotičan život kada je bila mlada: opijanje, bučni provodi, jedan ili dva pokušaja samoubojstva. Slijedila je svoje želje, nije mogla pronaći put. No rođenje njezine kćeri ju je promijenilo. O tome je napisala: ‘Da sam napisala najveću knjigu, skladala najveću simfoniju, naslikala najljepšu sliku ili izrezbarila najljepši lik, ne bih se mogla osjetiti razdraganijim stvoriteljem nego što sam se osjetila kada su mi dali moje dijete u naručje.’

Takva ljubav čini da naše ja više nije u središtu. Podsjeća vas da je vaše pravo bogatstvo u drugoj osobi. Najviše od svega, ljubav pokreće. Ona vas dovodi u stanje potrebitosti, i čini užitkom to da služite onome što ljubite.

Ljubav Dorothy Day prema svojoj kćeri razlijevala se prema van i uvis. Kako je ona pisala: ‘Nijedno ljudsko stvorenje ne može primiti ili u sebi sadržati toliku poplavu ljubavi i radosti kakvu sam ja često osjećala nakon što sam rodila svoje dijete. S time je došla potreba da štujem, da se klanjam.

Nepokolebljivo se posvetila brojnim stvarima. Postala je katolkinja, pokrenula je radikalne novine, otvorila skloništa za siromašne, živjela među siromasima, prihvaćala zajedničko siromaštvo kao način izgradnje zajednice, i to ne samo da se čini dobro, nego da se bude dobar. Taj dar ljubavi ponekad je nadvladao prirodnu orijentiranost na sebe same koju svi mi osjećamo.”

Nema većega dara od prilike da se ljubi. Mnogo je zamisli i predodžaba o ljubavi koje katolici dijele s mnogima. Pretpostavljam da je jedna od glavnih razlika činjenica da se ljudska ljubav u svojoj biti i nužno prije prima nego što se daje. Svaka koncepcija ljubavi koja zanemaruje tu primateljsku dimenziju nije kršćanska. Ta ljubav koja središte vidi u drugome, a o kojoj govori Brooks, događa se samo onda kada smo i sami iskusili to isto: stvaranje, raspeće i uskrsnuće trenuci su kada Bog središte ima u drugome – trenuci kenoze.

Najjednostavnije i najbolje je to rekao Ivan: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.” (Iv 13,34) Kao ljudi, stvoreni smo ljubavlju i za ljubav. Samo u tome svjetlu možemo razumjeti riječi: „Blaženije je primati nego davati.” (Dj 20,35)

5. Poziv unutar poziva

„Svi mi odabiremo poslove iz mnogim razloga: novca, statusa, sigurnosti. No neki ljudi dožive iskustva koja karijeru pretvore u poziv. Ta iskustva utišavaju ja. Sve što je važno jest držati se standarda izvrsnosti otprije prisutan u njihovoj vještini.

Frances Perkins bila je mlada žena koja je bila aktivistica za progresivne ciljeve na početku 20. stoljeća. Bila je pristojna, prava gospođica. No jednoga je dana naišla na požar u tvornici Shirtwaist, i promatrala je desetke tekstilnih radnika kako se bacaju u smrt s visine radije nego da živi izgore. To iskustvo posramilo ju je u njezinome moralnom osjećaju i pročistilo je njezinu ambiciju. Bio je to njezin poziv unutar poziva. 

Poslije toga postala je instrument borbe za prava radnika. Bila je voljna raditi sa svakime, dolaziti do kompromisa sa svakime, prevladavati oklijevanje. Čak je promijenila izgled kako bi postala učinkovitijim oruđem za pokret. Postala je prvom ženom u ministarskome kabinetu Sjedinjenih Država, za mandata Franklina D. Roosevelta, i pokazala se jednom od najvećih ličnosti 20. stoljeća.”

Razlika između nekoga tko radi „svoj posao” i nekoga tko živi svoj poziv očita je svakome tko vidi, a to se može primijeniti i na kršćanski život. Poziv postoji već prije našega rođenja: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” (Jr 1,5) No često se događaju neki događaji, ponekad i tragični, koji nam pomognu vidjeti mnogo snažnije i jasnije što je naš poziv. Vrijedi napomenuti da je prema kršćanskoj viziji poziv, u konačnici, poziv na ulazak u odnos. Naše poslanje, više nego borba „protiv” nekakvoga sustava, uvijek je boriti se za čovjeka, za bližnjega (na primjer, vidi Kompendij socijalnoga nauka § 306). Kako se približavamo Kristu, otkrivamo ono što On od nas traži, zajedno s energijom da se prihvatimo zadataka koje nam On povjerava, i tako možemo postati čimbenicima velike promjene u ovome svijetu.

Ako pogledamo iz drugoga kuta, naš je prvi poziv postati svecima, no poziv unutar poziva je poseban način na koji Bog želi da postignemo svetost (bračni život, posvećeni život, svećeništvo itd.). I opet, kršćanski život započinje Božjim djelovanjem, a ne našim. Bog poziva, mi odgovaramo. Dakle, veličina se nalazi ne toliko u onome što činimo, nego u veličini poziva kojemu služimo.

Dragi mladi, ne budimo zadovoljni osrednjim životom. Budite zadivljeni onime što je istinito i lijepo, onime što je Bog! (papa Franjo)

Potičući vas da ponovno otkrijete ljepotu ljudskoga poziva na ljubav, također vas pozivam da se pobunite protiv raširene tendencije da se ljubav svodi na nešto banalno, svodeći je samo na njezin spolni vid, lišenu njezinih bitnih karakteristika ljepote, zajedništva, vjernosti i odgovornosti. Dragi mladi prijatelji, u kulturi relativizma i prolaznoga, mnogi propovijedaju važnost ‘uživanja’ u trenutku. Kažu da ne vrijedi obvezati se doživotno, donijeti definitivnu odluku, ‘zauvijek’, jer ne znamo što će donijeti sutra. Molim vas da vi budete revolucionari, molim vas da plivate protiv struje. Da, molim vas da se pobunite protiv ove kulture koja sve vidi kao privremeno, i koja u konačnici vjeruje da niste sposobni za odgovornost, koja vjeruje da niste sposobni za pravu ljubav. Vjerujem u vas i molim za vas. Imajte hrabrosti plivati protiv struje. Imajte hrabrosti biti radosni.

(sastanak pape Franje s volonterima na 28. Svjetskom danu mladih, 28. srpnja 2013.)

Jackeline Yagual | Catholic-Link

Prevela: Ana Naletilić