Ništa nije praktičnije od pronalaska Boga, od zaljubljivanja u Ljubav, tiho, apsolutno i konačno. Ono u što ste zaljubljeni, što vam budi maštu, utjecat će na sve. To će presuditi o tome radi čega ćete ustajati ujutro, što radite navečer, kako provodite vikend, što čitate, koga poznajete, što vam slama srce, i što vas zadivljuje svojom radošću i zahvalnošću. Zaljubite se, ostanite zaljubljeni, i to će presuditi o svemu. – o. Pedro Arrupe

Pogledajmo kojih je to pet karakteristika koje ljudi obično otkriju kada se zaljube, i razmotrimo kako se to može primijeniti na naš svakodnevni odnos s Bogom.

1. Ne svatko, samo Jedan… ali jedan je dovoljan

Prisjetite se svojih srednjoškolskih simpatija. Svi se mi po svojoj prirodi želimo sviđati mnogima, ali drugačije je kad imamo simpatiju… Odjednom je pozornost jedne jedine osobe važnija od pozornosti ikoga drugoga. Sjećam se kako sam bio u učionici i iz petnih se žila trudio reći nešto inteligentno ili duhovito. Nije me bilo briga što misli ostatak razreda – bilo mi je stalo samo do nje. Nije da mi drugi nisu bili važni, nego sam otkrio nešto posebno baš u njoj.

Nije važna količina veza, nego kvaliteta. Mislim da se nikada nisam osjećao usamljeniji nego u gužvi u podzemnoj željeznici ili na zagužvanom aerodromu. Nije važan broj „likeova” ili pregleda, nego tko „lajka” ili gleda. Slično tome, kako se osoba približava Bogu, počne otkrivati jedinstvenu ljubav, koja na naročit način reagira na naše unutarnje želje, i život u skladu s tim pogledom postaje sve prirodnijim. Što je veća naša svijest o Njegovu pogledu, manje ćemo morati impresionirati druge ili se prilagođavati svijetu oko sebe.

Jeste li čuli priču o novinaru koji je upoznao Majku Tereziju? Dok je mala albanska redovnica na koljenima čistila rane jednoj veoma bolesnoj i tjelesno odvratnoj osobi, novinar je primijetio: „Ja to ne bih učinio ni za milijun dolara.” Ona je dirljivo odgovorila: „Ne bih ni ja.” Nije joj bilo stalo do toga kakvu joj nagradu može ponuditi svijet. Bila je dovoljno sretna znajući da je vidi onaj kojega ljubi, i da je on zadovoljan time što ona radi.

Jednom kada otkrijem taj pogled, zar će mi biti potrebno da djelujem iz bilo kojega razloga osim njegove ljubavi? Zar će mi biti potrebno da stavljam na Instagram svaku dobru i zanimljivu stvar koju uradim? Zar će mi trebati ti pusti „likeovi”, koje često dobijem od ljudi koji me jedva poznaju, ili im nije posebno stalo do mene?

2. Ljubav oslobađa od straha da budem tko jesam

Ideja knjiga o samopomoći i seminara o izgrađivanju samopouzdanja uvijek me je ostavljala pomalo sumnjičavim. Po mome mišljenju, zdrava ljubav prema samome sebi je dar, a ne nagrada ili cilj. Bilo to dobro ili loše, sebe uglavnom vidimo prema tome kako nas vide drugi.

Kada prvi put primijetimo lijepu djevojku, to se događa spontano, a mnogo puta i slučajno. No nitko ne pogleda drugi put bez potajne nade da će ona uzvratiti pogled. Ako ona to učini, to je predivno iskustvo: zbog toga se pogleda čovjek sutra ujutro drugačije gleda u zrcalu. Čak i ako sebe ne smatramo naročito fascinantnim osobama, pogled drugoga ohrabruje nas da pogledamo drugi put, i potvrđuje da tamo doista ima nečega vrijednoga. Onoga dana kada izgovaramo bračne zavjete, osoba koju volim kaže mi: „Želim biti s tobom, vidjeti te, jer si lijep i vrijedan ljubavi, i to isključivo ti, do kraja mojega života.” Tu otkrivam samopouzdanje da budem tko jesam!

Slično tome, vrijeme koje provodimo s Bogom u molitvi treba postati vrijeme u kojemu nas Bog uči da ljubimo sebe. On više od ikoga drugoga žarko želi da postanemo upravo ona osoba koja trebamo biti. Okupan tim pogledom, čovjek nailazi na izvor samopouzdanja, „poniznoga ponosa”. U tome pogledu nestaje strah od odbijanja, napuštanja, dominacije.

Svakodnevna vježba ispita savjesti nije ništa drugo doli staviti se u Božji pogled, promatrati svoj život onako kako ga on promatra, žaleći zbog onih trenutaka u kojima dopuštamo strahu da zakloni slavu koju nam je Bog dao, radujući se onim trenucima kada odražavamo Sinovljevo svjetlo. Molitva nije ništa drugo doli neprekidni dodir milosrđa, koji otklanja sve strahove od odbijanja, i koji je otkriće vlastite neprocjenjive ljepote i vrijednosti u Božjim očima.

3. Čini me uistinu jedinstvenim i omogućava mi voljeti sebe

Ništa obično nije vrijedno ljubavi, nego samo ono što je jedinstveno. A što nas čini jedinstvenima? Naši talenti? Naša kreativnost? Naša volja? Naše prezime? Naše bogatstvo? Naše tijelo? Naša odjeća?

Kada se čovjek zaljubi, sve zadobiva novi smisao, ne toliko zbog same stvari o kojoj se radi, nego zbog toga što ona znači drugome. Ono što definira njezinu vrijednost jest njezina sposobnost da pokazuje na voljenu osobu. Pjesma, slika, narukvica, stablo, san… Sve to postaje vrijedno jer nas podsjeća na voljenu osobu, jer je obogatilo vrijeme koje smo proveli zajedno. Čak i najružnija mjesta i najjednostavniji snovi postaju iznimni onda kada postanu dijelom odnosa ljubavi.

Na jednoj dubljoj razini i mi sami otkrivamo nešto novo i jedinstveno u sebi. Bilo da smo talentirani za nešto ili ne, najvažnija je radost koju možemo donijeti osobi koju volimo. Bilo da naše pjevanje potiče druge na divljenje ili ih nasmijava, malo je važno. Ono što je važno, što nas čini jedinstvenim jest opet taj pogled, taj odnos s voljenom osobom. Važno je zašto pjevam: pjevam njoj. Uistinu, na kraju krajeva, djela ljubavi jedina su stvarno jedinstvena djela. Sve drugo je jednostavno – obično.

Slično tome, svakodnevni susret s Bogom nas poučava i otkriva nam našu jedinstvenost. Nešto što toliko često želimo pokazati pred svijetom jest zapravo dar: Bog je stručnjak za jedinstvenost i ljubitelj jedinstvenosti, On je temelj svega toga. Pod Njegovim pogledom otkrivam da sam za Njega uistinu jedinstven, da je On doista umro ne samo za sve, nego i samo za mene. On zna koliko vlasi imam na glavi i ljubi svaku od njih. Zašto bih se onda morao razbacivati? Društvene mreže su odlična stvar, ali ako svoju jedinstvenost tražim u broju „likeova” koje dobijem, sigurno na kraju neću imati ništa osim frustracije.

Koja je svrha isticanja u gomili ako nitko ne gleda? Nitko kome je stvarno stalo do vas. Ovdje ne preporučujem konformizam, nego unutarnjost. Jedinstvenost se otkriva u Božjemu pogledu.

4. Stalna unutarnja prisutnost

Većina ljudi koje srećemo na našemu životnome putu prisutni su samo onoliko dugo koliko ih naše oči mogu vidjeti. Čak i kada nam se netko sviđa, on ili ona obično su samo „jedan” ili „jedna” između mnogih koji nam privlače pozornost dokle su u našoj blizini.

Kako se odnos produbljuje i počinje se rađati ljubav, događa se nešto zanimljivo: primjećujemo sve više čežnje za unutarnjom prisutnošću. Čak i kada se čini da ta prisutnost blijedi, mnogi ljudi uvijek sa sobom imaju sliku ljubljene osobe, i to obično iz nekoga kuta koji ih podsjeća na njihov pogled. Kada smo u iskušenju iznevjeriti ili flertati s nekim drugim, ta unutarnja prisutnost daje nam iznenađujuću snagu. Ili, čak i u ekstremnim situacijama, kao što je služenje u vojsci, dugoj razdvojenosti, ili čak nestanku – sjetite se filma s Tomom Hanksom „Brodolom života” – jednostavna misao ili uspomena na voljenu osobu pruža nadu, snagu, pa čak i ohrabrenje da postupamo kreposno. Čak i kada nas razdvajaju oceani, ta prisutnost puna ljubavi ima učinka: „Ne smijem to učiniti, ona to ne bi htjela.” 

Slično tome, kako čovjek raste u svojemu duhovnome životu, ta čežnja i aktivna unutarnja Božja prisutnost raste i razvija se. Nema jačega lijeka protiv moralizma, protiv toga suhoga, legalističkoga vježbanja u kršćanskome moralnome pravu, od života u Božjoj prisutnosti. Mi više ne živimo prema onome što je „ispravno” ili „krivo”, nego prema onome što bi našu voljenu osobu usrećilo ili rastužilo. Kršćanstvo počinje, raste i ovisi o svakodnevnim susretima. Etika je nešto poput epiloga ljubavne priče, a ne obratno.

Svaki dio našega života, pa čak i naši neuspjesi i grijesi – naročito naši grijesi – moraju se uklopiti u Božju prisutnost. Sve dok ne otkrijemo da je On s nama, mi se nikada ne možemo promijeniti i živjeti onako kako On to želi. Nikada ne podcjenjujte tu otajstvenu prisutnost. Mi se često više usredotočujemo na ono što što mi činimo, na naše vrline i poroke, ali to sa sobom nosi veliku opasnost: tako zaboravljamo na Krista. Zaboravljamo da je On s nama, da nas ljubi, poučava nas, čuva nas u našemu svakodnevnome životu… Kako da onda ignoriramo takvu ljubav?

5. Daje nam poslanje

Koja je razlika između svakodnevnoga zadatka i poslanja ili poziva? U prvome slučaju najvažnije je ono što se mora odraditi. U drugome je najvažnije to tko poziva ili šalje. Samo zamislite kako bi bilo da prije svakoga svojega čina primimo poziv od osobe koju toliko volimo, a koja nas moli da nešto učinimo za nju.

Kada čovjek djeluje iz ljubavi, svi se svakodnevni zadaci preobražavaju iz pukih dužnosti ili rutinskih nužnih stvari u prilike da izrazimo svoju ljubav prema drugoj osobi i da se približimo njoj ili njemu. Ključno pitanje nije više: „Što da učinim?”, nego: „Kako da ljubim?” (I ne „Kako da ljubim” u općenitome smislu, nego kako da ljubim upravo tu osobu).

Kada se zaljubim, posao koji mi pruža prestiž i financijsku sigurnost postaje sredstvo koje mi omogućava da uzdržavam (kupujem svakodnevne potrepštine), štitim (npr. zdravstvenim osiguranjem) i omogućavam bolji život (ostvarujem snove) osobi koju volim. Čak i najveće žrtve postaju predivni umotani darovi koje joj mogu dati. Nema ništa slično iskustvu zahvalnosti kada osoba koju volite shvati što ste učinili za nju.

Što se dublje čovjek zaljubi, to važnijim postaje razlog zašto netko radi nego sam posao. Supružnik koji nepotrebno provodi sve svoje vrijeme na poslu, a malo vremena kod kuće promašuje bit, i najvjerojatnije gubi to iskustvo poslanja iz ljubavi. Radimo kako bismo voljeli one koje volimo i bili s njima. Ako nas naš posao ne vodi prema većemu zajedništvu, onda moramo naći novi posao.

Slično tome, kako dopuštamo Božjoj ljubavi da sve više prožima naš život, počinjemo gledati svaki zadatak, čak i najmanju žrtvu ili djelo ljubavi kao poslanje koje nam je dala osoba koju volimo. Evo nekoliko znakova da stvarno živite tu dinamiku poslanja:

  • Uvijek osobu koja vam je dala poslanje stavljate na prvo mjesto: to znači u svojemu životu na prvo mjesto staviti molitvu, i izbjegavati zapadanje u vrtlog apostolata i aktivnosti koji ne ostavljaju prostora ni za što drugo.
  • Onaj tko definira poslanje je Bog, a ne vi. Živjeti svoj životni poziv znači dopustiti Bogu da preuzme kontrolu, i uložiti sve svoje napore u slijeđenje Njegova glasa i suradnju s Njime.
  • Svoje projekte ne smatrate samo „svojima”. Oni su uvijek poziv od Boga i dio općega Božjega poziva Crkvi. To znači da ste otvoreni za kritike i da se ne smatrate „superapostolom” svoje župe.
  • Ne procjenjujete sebe prema rezultatima. Kada stvari idu dobro, zahvaljujte Bogu što vam je omogućio da surađujete u takvome projektu. Kada idu loše, razočarani ste, ali nastavljate dalje i poboljšavate što možete jer ste sigurni da Bog od vas to traži.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.