Perfekcionist je prekomjerno zabrinut za svoju reputaciju. Njemu je od ključne, čak egzistencijalne važnosti ono što drugi o njemu misle. Filozof Ludwig Feuerbach pronicljivo je rekao: „Čovjek je ono što jede.” Za perfekcionista vrijedi sljedeće: on je ono što drugi o njemu misle i govore. Tim se prioritetom perfekcionist dovodi u sizifovsku situaciju. Poput tragičnoga junaka antike teži za neostvarivim ciljem jer nije moguće uvijek svima udovoljiti.

Perfekcionist ne može vjerovati da je vrijedan ljubavi i zbog toga se stalno osjeća ugroženim. Kao samozaštitu stavlja krinku perfekcije. No to je samo fasada – lažna i neprirodna. Pri njegovoj težnji za perfekcijom njemu je zapravo stalo jedino do svoje sigurnosti i toga da ne bude povrijeđen: Onoga koji je perfektan, ne može se dovoditi u pitanje. Zato u konfliktnim situacijama perfekcionist kreće u optuživanje drugih.

Stalno igra ulogu, stalno je na pozornici dok više ni sam ne zna tko je zapravo. Zanimljivo je to da se s vremenom toliko navikne na svoju krinku da zaboravi da je nosi. Što glumac više vjeruje u svoju ulogu, to će je uvjerljivije odglumiti. Tako perfekcionizam vodi k potiskivanju jer ne može biti ono što ne smije biti. Frojdovski pojam „otpor” opisuje obrambenu reakciju perfekcionista kada mu netko želi skinuti krinku, dakle kada mu se netko približi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige psihoterapeuta Raphaela M. Bonellija “Nesavršeni, a sretni – Kako se osloboditi bremena perfekcionizma”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.