Ranih osamdesetih, kada su računala postala dostupna svima, moja je obitelj bila jedna od prvih koja se umrežila. Moj je otac u kutu velike sobe koju su moja braća dijelila napravio ured gdje smo se izmjenjivali u igranju 2-bitnih grafičkih igara ili pisanja koda u DOS-u koji se onda pretvorio u bučno ispisanu sliku na našem dot matrix printeru. Poslije toga došao je Atari, pa Nintendo NES i godišnja nadogradnja računala dok smo se iz doba diskete prebacili u sadašnjost sve raširenijeg pristupa Internetu i pohranjivanja na digitalnom oblaku. Došla sam iz jednostavnijeg doba, ali ne onog bez oslanjanja na tehnologiju.

Kako se ljeto približava pokušavam kreativno smisliti kako ćemo upravljati vremenom koje naša djeca provode pred ekranom kako bi imala koristi od svih onih stvari koje nama koriste kada nismo priključeni. Želim da znaju kako se nositi s dosadom i iskusiti stvari koje će poticati kreativnost, inteligenciju i socijalno dobro. Problem je taj što ja ne uspijevam sama sebi ograničiti tehnologiju, a kamoli svojoj djeci. Ovisna sam još od onih ranih dana, dok sam pred crno-zelenim ekranom učila kako upravljati DOS sučeljem. Trenutna ovisnost mi je, kao i kod onih oko mene, moj telefon.

Provjeravam svoj telefon najmanje jednom svakih 10 minuta, rastreseno pregledavajući Instagram, Facebook i Targetovu Cartwheel aplikaciju. Na semaforima, u šetnji, ispred televizije ili dok igram Candy Land s djecom, provjeravam telefon zbog notifikacija, lajkova, komentara – sve mi je zanimljivije nego ono što se nalazi ispred mene u realnom, isključenom svijetu. Kad me je moj dvogodišnjak uhvatio za bradu kako bi mi podignuo oči s mobitela i viknuo: „Spusti mobitel!“, znala sam da sam dotaknula dno. Kako bih svom dvogodišnjaku pružila svu pozornost koju zaslužuje i dala svom sedmogodišnjaku primjer kako ne treba paničariti u prvoj sekundi dosade, odlučila sam podvrgnuti se odvikavanju od ovisnosti o tehnologiji koje ću sama voditi. Moje odvikavanje je ovakve strukture: nema računala ni telefona (osim telefonskih poziva) dva dana. Ako se uspješno ispuni dvodnevna apstinencija, slijedi smanjena uporaba. Definiranje pojma „smanjena uporaba“ pokazalo se problematičnim. Nije tehnologija problem, već moj odnos prema njoj.

Izbjegavanje tehnologije u potpunosti nije rješenje: jer je tehnologija nevjerojatno korisna i jer ja nemam želju živjeti život pustinjaka. Puno teže jest održati umjerenu vezu s prirodnim ograničenjima koji unaprjeđuju uravnotežen život. Ova me teškoća podsjetila na prijateljicu koja se u isto vrijeme borila s ovisnosti o drogi i poremećajem prehrane. Od ove dvije opsesivne vrste ponašanja, najviše se mučila s poremećajem prehrane jer se nije mogla u potpunosti odreći hrane. Umjesto toga, kao i ja s tehnologijom, morala je naučiti nove načine kako se nositi s hranom kako ona ne bi zapovijedala njome.

Prvi dan apstinencije od ekrana dokazao je stvarnost moje ovisnosti. Koračala sam kućom spremajući stvari koje nisu trebale spremanje i kupala djecu koja se nisu trebala kupati. U trenutcima kada sam bila slaba počela bih pregovarati sama sa sobom koristeći argument da bih bila sretnija žena i majka ako bih se osjećala umrežena s izvanjskim svijetom. Ali istina je da nisam bila sretnija provjeravajući telefon i računalo cijelo vrijeme. Zapravo, počela sam se strašiti svojih pogledavanja i pregledavanja društvenih mreža. Sve sam se više osjećala istrošeno nakon toga i zabrinuto zbog primjera koji pružam svojoj djeci pa sam ustrajala.

Imala sam uzor kada bih posrnula i ponavljala bih u sebi: „Budi kao Marija.“ Marija je prijateljica koju sam imala. Živjele smo u istom gradu. Kao i ja, imala je malu djecu. Često bismo se našle na kavi i gledale svoju djecu kako se zajedno igraju. Kako bih se dogovorila s Marijom, morala sam je nazvati na kućni telefon. Nije imala mobitela ni e-mail račun koji bi redovito provjeravala.

Kada bismo se susretale, Marija nije bila rastrojena ni nestrpljiva ili preokupirana ičim drugim doli svojom djecom. Bila je posvema u trenutku.

Kao majka, Marija je imala razloga biti dio umrežene kulture zbog svih razloga zbog kojih se odlučujemo umrežiti: što ako se dogodilo nešto hitno, ako se automobil pokvario na autoputu, što ako bi nam nestalo nečeg? I više od toga, kako je Marija iz Rumunjske, gdje joj je ostala cijela obitelj, ona nedvojbeno ima veću potrebu za internacionalnim izvorima kao što je Facebook kako bi ostala povezana s onima preko oceana. Ali Marija nije imala tu rupu koju je trebalo ispuniti. Kad bi joj se dogodilo nešto hitno ili kad bi se htjela čuti sa svojom obitelji, Marija bi se koristila tim istim kućnim telefonom.

Marija se prije nekoliko godina preselila natrag u Europu. Nije mi lako doći u kontakt s njom jer nije online. Bila je dio mog života i sada je više nema. Tužno je to, ali i ima nešto čestito u tome. Ne postoji lažna elektronička nit prijateljstva preko oceana ili granice države koja sugerira zadržavanje prijateljstva kojeg više nema. Koji je to dar: dobre uspomene stvarnog prijateljstva koje se dogodilo oči u oči bez oslanjanja na površnost Facebook komentara.

Osjećam se dobro tjedan nakon početka odvikavanja. Provjerim telefon nekoliko puta dnevno, ali bilo kakav nalet dopamina koji sam dobivala prije je nestao. Imam više vremena. Gledam svoju djecu češće. Oni me manje vide kako gledam dolje. Pojavi li se dosada ponekad? Naravno. Ali ima gorih stvari od toga da provedeš vrijeme buljeći kroz prozor, čekajući da se nešto realno, trodimenzionalno dogodi. I sada kada moj sin pita može li provesti vrijeme pred ekranom, imam veći autoritet reći: „Ne. Uhvati se u koštac s dosadom.“

Molly Jo Rose | uscatholic.org

Prevela: Marilena B.| Bitno.net