Čovjek s duhovnim integritetom isti je čovjek u ponedjeljak ujutro na svojemu radnom mjestu i u nedjelju ujutro na svetoj misi. Uzrok veliku broju naših duševnih boli i poremećaja, uključujući i neke slučajeve depresije, u našemu je pokušaju da živimo u proturječju sa samima sobom.

U sklopu ovoga o čemu govorimo spomenut ću dvije zamke koje je svakako potrebno izbjegavati. Prvu bismo mogli nazvati “mističnim priželjkivanjem”. Tako bih, naime, nazvao maštanje ili sanjarenje o onome što bi bilo kada bi bilo: “Kada bi samo netko bolje iskoristio moje talente… Kada bi me samo moja supruga ili moj poslodavac više cijenili… Da sam samo mogao zgrnuti više novca… Da sam se bavio nekim drugim poslom, da se nisam oženio, da sam oženio neku drugu… tada bih bio stvarno sretan, bio bih svet.” Ovakve pobožne želje u najboljemu su slučaju traćenje vremena, u najgoremu, pak, mogu nas navesti u napast da napustimo svoj poziv koji nam je Bog odredio. Gajenjem ovakvih maštarija samo tratimo svoje dragocjeno vrijeme i produbljujemo osjećaj nezadovoljstva, što može još više otežati naše depresivno stanje.

Istraživanja pokazuju da je jedan od ključnih čimbenika koji pogoršava mnoge slučajeve depresije nesposobnost usklađivanja naših očekivanja sa stvarnošću – očekivanja u odnosu na nas, na druge i na svijet. Mistična priželjkivanja priječe nas u suočavanju sa životom i okolnostima kakve one jesu. One nas čine slijepima za mogućnost poboljšanja naše konkretne životne situacije, ondje gdje nas je Bog stavio. One nas mogu priječiti u prihvaćanju samih sebe, ljudi oko nas i situacije u koju nas je Bog u svojoj providnosti i dobroti postavio.

Važna duhovna zadaća koju svi mi moramo imati pred očima jest ova: moramo postati uvjereni da nam je Bog našu obitelj, prijatelje i zanimanje dao s određenim razlogom. Postoji nešto uzvišeno, nešto prekrasno, skrovito baš ovdje – ne s druge strane ograde gdje nam se trava čini zelenija. Na nama je da, s Božjom pomoći, otkrijemo to “nešto uzvišeno” upravo ovdje gdje smo sada, u običnim događajima i okolnostima našega života.

Druga zamka jest naša sklonost prema “radoholizmu” – pretjerivanju s frenetičnom aktivnošću od čega na kraju sagorimo. Takva je aktivnost odgovorna za mnoge slučajeve depresije. Novija istraživanja depresije pokazuju da je sve veća izloženost stresu na radnomu mjestu uzrok povećanih stopa depresije. Ironično, sklonost radoholizmu katkada se pojavljuje u kombinaciji s lijenošću izvan radnoga mjesta. Radoholičara ćemo često vidjeti kako “šizi” na poslu dok u trenutcima odmora diže sve četiri u zrak. Mi Amerikanci posebno smo skloni osciliranju između ubijanja od posla, s jedne strane, i mlitavosti, neaktivnosti i traćenja vremena, s druge. Pokojni romanopisac Walker Percy ovaj je poremećaj nazvao “angelizmom – bestijalizmom”; on uključuje pretjerano posvećivanje vremena i energije poslu koji je prepun stresova, s jedne strane, i najnižim vrstama zabave, s druge.

Acedija ili depresija?

Ono što nam se, površno gledajući, čini dvama poremećajima zapravo je jedan: ova dva problema najlakše ćemo razumjeti promatramo li ih kao lice i naličje novčića. Oba su manifestacije onoga što su pustinjski oci nazvali acedijom. Acedija je, sjetit ćete se, vrsta duhovne lijenosti koja dovodi do osjećaja nezadovoljstva i potištenosti. Čitatelj bi na ovomu mjestu mogao prigovoriti: radoholičar se ne doima lijenčinom. No pogledate li malo pozornije, vidjet ćete da su radoholičareva grozničava aktivnost, njegova nervoza i prštava energija samo nadomjestci za osiromašen duhovni život. Radoholičar se tako izbjegava suočiti s dubljom istinom o samome sebi i o stanju u kojemu se nalazi. Pri tome, kao što smo istaknuli u drugomu poglavlju, depresiju ne treba brkati s acedijom. Čini se, međutim, da se ova dva stanja danas sve češće brkaju.

Neurednost u trenutcima odmora često se manifestira u prekomjernu konzumiranju alkohola, gledanju pornografskih sadržaja ili u nekim drugim nezdravim i moralno dvojbenim načinima ponašanja. Kada si nalijemo još jednu čašicu žestokoga pića ili otvorimo nedopuštenu internetsku stranicu, sebi uvijek iznova kažemo isto: “Imam pravo na ovo.” Istina je, međutim, da imamo pravo na nešto daleko bolje. U trenutcima dokolice trebali bismo se istinski rekreirati – “rekreirati” znači doslovce “ponovno stvoriti”; drugim riječima, vrijeme koje posvećujemo rekreaciji trebalo bi nalikovati odmoru na šabat. To znači da bismo se trebali baviti aktivnostima koje nas obnavljaju i osvježuju, ali i oplemenjuju. Svetkovanje šabata i razborito korištenje dokolice nisu važni samo za naš duhovni život. To su ujedno najbolji recepti za dobro mentalno zdravlje. Kada smo depresivni, morali bismo se više odmarati i, nakon savjetovanja s liječnikom, odmaknuti se neko vrijeme od posla koji stresno djeluje na nas i čini nas napetima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.