POTRAGA ZA ISTINOM O SREĆI

‘Biti dobro’ vs. ‘osjećati se dobro’: definiranje istinske sreće

Najkontroverzniji aspekt je taj što se usuđujemo razlikovati istinsku sreću od raznih vrsta pseudosreća, i što ne prihvaćamo tvrdnju da je čovjek sretan samo zato što on tako tvrdi (bilo u razgovoru ili u upitniku).

Foto: www.unsplash.com, osjećati se dobro, istinska sreća

Foto: www.unsplash.com

Dvadeset godina nakon izdavanja čarobne knjige Deala Hudsona “Sreća i granice zadovoljstva”, nestajanje grčke i kršćanske ideje o sreći uznapredovalo je zbog potrage za užicima vođenim razmišljanjem da je bolje ”osjećati se dobro” nego ”biti dobro”. Ovaj pokret produbili su i ubrzali moji kolege iz područja sociologije i psihologije, kojima je proučavanje ”sreće” postalo ozbiljna stvar. Zapravo bi se uz pravilno shvaćanje takav pokret trebao nazivati ”Kako se osjećati dobro dok živiš kako ti se sviđa, bez Boga, mada je ‘duhovnost’ OK ako ti je baš stvarno potrebna”. To je ono što možeš očekivati kad pseudoznanost i psihologija materijalizma budu proglašene napretkom u odnosu na Aristotela, sv. Augustina i sv. Tomu Akvinskog.

U pokušaju da unesem malo pomutnje u sve ovo, prije nekoliko godina počeo sam držati “Tečaj o sreći” u kojem pokušavam suprotstaviti klasične i kršćanske autore s vodećima autorima današnjice. Čitamo sve uobičajene autore, a uz njih i Hudsona, Josefa Piepera (moj osobni favorit), a ovaj semestar ćemo si pomoći i djelom o. Roberta Spitzera “Potraga za istinskom srećom: zadovoljavanje našeg nemirnog srca” koje se odlično uklapa u sve to. Čitatelja će možda iznenaditi da je najkontroverzniji aspekt tečaja to što se usuđuje razlikovati istinsku sreću od raznih vrsta pseudosreća, i da ne prihvaćamo tvrdnju da je čovjek sretan samo zato što on tako tvrdi (bilo u razgovoru ili u upitniku). Potragu za istinom o sreći (ili bilo čime zapravo) smatraju kontroverznom one institucije nastale baš radi potrage za takvom istinom, i sve je to nažalost simptom te iste kulturološke besmislice koja ljude uvjerava da bi trebali raditi ono od čega se bolje osjećaju.

Unatoč tomu, moramo nastaviti djelovati, pa sam i ja sam uvijek u potrazi za novim načinima kako bih studentima što jasnije prikazao što je istinito, a što lažno u poimanju sreće. Jedan od načina koji mi je nedavno pao na pamet je bio suprotstaviti dvije različite svadbene zdravice koje možemo izreći nekome koga volimo ili nam je stalo do njega – prijatelju, sinu ili kćeri – nekome kome želimo sve najbolje i nadamo se da će tako i biti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada želimo nekome “poželjeti dobro” na način temeljen na popularnom (pretežno psihološkom) “osjećati se dobro” viđenju sreće, onda se ne može reći puno više od ovoga:

Dižem ovu čašu u tvoje ime i kažem: “Neka se uvijek osjećaš dobro.”

Što se tu zapravo još može dodati? Ako je sreća nešto najbolje čemu se možemo nadati za nekoga koga volimo i ako vjerujemo da se sreća sastoji od ugodnih osjećaja, onda najbolje što im možemo poželjeti jest da se osjećaju dobro.

Usporedimo tu zdravicu s ovom (nije moja i ne znam odakle potječe):

Dižem ovu čašu u tvoje ime i kažem:

Neka ti bude:

Dovoljno sreće da ti bude ugodno,

Dovoljno iskušenja da ostaneš jak,

Dovoljno tuge da ostaneš čovjek,

Dovoljno nade da ostaneš sretan,

Dovoljno padova da ostaneš skroman,

Dovoljno prijatelja da ti daju utjehu,

Dovoljno dobara za sve tvoje potrebe,

Dovoljno zanosa za pogled prema naprijed,

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dovoljno vjere da odagna depresiju,

Dovoljno odlučnosti da svaki dan učiniš boljim od jučerašnjeg.

Ovdje vrlo jasno možemo vidjeti razliku između “osjećati se dobro” i “biti dobro”. Ako promotrimo ove dvije zdravice, vidimo da prva preporučuje ograničen, plitak i jednodimenzionalan pogled na dobar život i sreću. Ako je sreća jednostavna kao osjećaj ugode i užitak, onda se takvi osjećaji mogu postići i održavati na mnogo načina – prirodnim, umjetnim, kemijskim putem itd… Mi možemo stimulirati osjećaj, ali teško je zamisliti kako bismo mogli stimulirati sreću opisanu u drugoj zdravici.

Sreća opisana u drugoj zdravici rezultat je vrlina i dobre sudbine. Ipak, ako pogledate knjige o samopomoći i sreći koje se nude na Amazonu, onda vidite kako sve one uglavnom pokušavaju stimulirati, stvoriti, izmanipulirati ili nekako drugačije proizvesti osjećaj ugode i zadržati ga što je dulje moguće. Pojedinac ne treba posjedovati nikakve vrline, umjesto toga on treba naučiti kako upravljati samim sobom, kako pokrenuti ponašanja koja stimuliraju osjećaj ugode.

Filozofija koja se nalazi iza suvremenih ideja o sreći je psihologija materijalizma. Mi smo obični strojevi za uživanje kojima samo treba malo uštimavanja kako bi postigli optimalno funkcioniranje. Možemo lako zamisliti da će u skoroj budućnosti neurološka istraživanja omogućiti neprestano stimuliranje centara za užitke u mozgu, i ako je osjećaj ugode jedino čemu se nadamo, tada se više nećemo imati čemu nadati. Ako povežemo ovu krnju ideju o sreći s ateizmom koji neminovno ide uz materijalizam, onda moramo primijetiti tužnu činjenicu da život čiji je cilj “osjećati se dobro” završava ništavilom.

Druga zdravica, naizgled jednostavna i sentimentalna, zapravo nudi puno složeniju viziju sreće. Ona naravno uključuje ugodne osjećaje i nadu da će biti više ugodnih nego neugodnih osjećaja, ali sadrži puno više od samog osjećaja ugode. Zapravo, to je vizija sretnog života koji se sastoji od ugodnih, ali i od manje ugodnih osjećaja. Dopušta čak i da razočaranja, padovi i patnje budu dio sretnog života, prepoznavajući da nam neka dobra u životu mogu doći jedino kroz trpljenje i bol. Takva iskustva, mada su neizbježna, očito ne mogu biti shvaćena i postati značajna u životu koji je posvećen samo osjećaju ugode. U takvom životu loši osjećaji, neugodnosti i patnje nemaju mjesto. Ove bezuvjetne želje zapravo označavaju takav život kao utopijski; to je bijeg od stvarnosti. Život bez patnje, razočaranja i boli u srcu, što god ih uzrokovalo, nije ljudski život. Naravno, takve stvari ne moramo posebno tražiti jer one će nam prirodno doći same. Vizija predočena u drugoj zdravici to prepoznaje i prihvaća, i na taj način od života očekuje puno više od jednostavnog osjećaja ugode. Druga vizija je bliža pravoj sreći jer je puno bliža istini o stvarnosti.

Možemo ovu istinu donijeti i sebi i drugima i potkopati razgovore o potrazi za srećom uz jedno obično pitanje: koju biste zdravicu radije izrazili svom dobrom prijatelju, sinu ili kćeri? Koju biste zdravicu vi radije čuli od nekoga tko tvrdi da vas voli? Vjerujem kako je malo onih, čak i među predanim tražiteljima užitaka, koji bi se u konačnici samo željeli “osjećati dobro”. Svi mi na neki način shvaćamo da takva filozofija ne uspijeva zadovoljiti čežnje. Svi mi možemo, ako se potrudimo, shvatiti što je istinito, a što lažno u poimanju sreće.

Clifford Staples | Crisismagazine

Prijevod: Ivan Obućina | Bitno.net

Clifford Staples je doktor filozofije i sociolog koji radi kao stručni suradnik Veritas Centra za etiku u javnom životu na franjevačkom sveučilištu Steubenville u Ohiju.


Objavljeno: 28. travnja 2016.

Možda vam se svidi