Stan je bio zbunjen. Pročitao je u Bibliji, a i u crkvi su ga poučavali, kako je veći blagoslov davati nego primati, no otkrio je kako često nije tako. Često je imao dojam da ga se ne cijeni dovoljno zbog „svega što čini“. Htio je da ljudi imaju više poštovanja prema njegovu vremenu i utrošenoj energiji. Pa ipak, kad god bi netko od njega nešto zatražio, on bi to i učinio. Mislio je da time iskazuje ljubav, a htio je biti osoba puna ljubavi. Naposljetku, kad je umor prerastao u depresiju, obratio se meni (Henryju).

Kad sam ga upitao što nije u redu, Stan mi je odgovorio da „previše voli“.

„Kako možete ‘previše voljeti’?“ upitao sam. „Nikad nisam čuo za takvo što.“

„Oh, pa to je vrlo jednostavno“, odgovorio je Stan. „Za ljude činim puno više no što bih trebao. I to me jako deprimira.“

„Nisam siguran da razumijem što to zapravo radite,“ odvratio sam, „no to sasvim sigurno nije ljubav. Biblija kaže da prava ljubav dovodi do blaženstva i radosti. Ljubav donosi sreću, a ne depresiju. Ako vas ljubav koju dajete deprimira, to vjerojatno nije ljubav.“

„Ne shvaćam kako to možete reći. Toliko toga činim za sve oko sebe. Samo dajem, dajem i dajem. Kako možete reći da to nije ljubav?“ „Mogu to reći zbog plodova vaših djelovanja. Trebali biste biti sretni, a ne depresivni. Navedite mi neke od tih brojnih stvari koje činite za druge.“

Što smo više vremena provodili zajedno, Stan je u sve većoj mjeri uviđao kako je velik broj njegovih „dobrih djela“ bio više uvjetovan strahom, a manje ljubavlju. Stan je, naime, rano u životu naučio da će mu majka uskratiti ljubav ako ne učini ono što je od njega zatražila. Posljedično, Stan je naučio davati nevoljka srca. Njegov motiv za davanje nije bila ljubav nego strah da će izgubiti ljubav.

Stan se bojao i bijesa drugih ljudi. Otac je često vikao na njega dok je bio dječak i naučio je bojati se bijesnih sukoba. Taj ga je strah sprječavao da drugima kaže „ne“. Ljudi koji se drže kao da se sve oko njih vrti često se razbjesne kad im netko kaže „ne“.

Stan je govorio „da“ iz straha da će mu biti uskraćena ljubav i da će se drugi naljutiti na njega. Ovi i drugi lažni motivi sprječavaju nas u postavljanju granica:

  1. Strah od gubitka ljubavi ili napuštanja. Ljudi koji kažu „da“, a zatim su zbog toga ogorčeni, strahuju da će izgubiti nečiju ljubav. To je dominantan motiv „mučenika“. Daju da bi dobili ljubav, a kad je ne dobiju, osjećaju se odbačeno.
  2. Strah od tuđeg bijesa. Zbog starih rana i loših granica neki ljudi ne mogu podnijeti pomisao da se netko ljuti na njih.
  3. Strah od samoće. Neki se ljudi podlažu drugima zato što osjećaju da će tako zadobiti ljubav i okončati svoju samoću.
  4. Strah od gubitka „dobrog ja“. Stvoreni smo da volimo. Posljedično, osjećamo bol kad ne volimo. Mnogi ljudi ne mogu reći: „Volim te i ne želim učiniti to.“ Takva izjava za njih nema nikakva smisla. Misle da voljeti znači uvijek govoriti „da“.
  5. Grizodušje. Mnogi ljudi daju motivirani grizodušjem. Pokušavaju učiniti dovoljno dobrih djela kako bi prevladali grizodušje u sebi i osjećali se dobro. Osjećaju se loše kad kažu „ne“ i zato nastavljaju pokušavati zaraditi osjećaj vlastite dobrote.
  6. Dar iz koristoljublja. Mnogi su ljudi često primali darove uz popratnu poruku grizodušja. Njihovi bi im roditelji, primjerice, znali reći: „Meni nikada nije bilo ovako dobro kao tebi.“ „Koliko toga dobivaš, trebao bi se stidjeti!“ Oni osjećaju breme da uzvrate za sve što su ikad dobili.
  7. Odobravanje. Mnogi se osjećaju kao da su još djeca koja traže roditeljsko odobravanje. Zato, kad netko od njih nešto zatraži, osjećaju potrebu da udovolje kako bi taj simbolički roditelj bio zadovoljan.
  8. Pretjerano poistovjećivanje s tuđim gubitkom. Ljudi često ne mogu izaći na kraj s vlastitim gubitcima i razočaranjima pa kad govoreći „ne“ nekom nešto uskrate, „osjećaju“ tugu te druge osobe uvećanu do neslućenih razmjera. Ne mogu podnijeti da ikog tako povrijede pa se na koncu ipak pokoravaju željama te osobe.

Bit je u sljedećem: pozvani smo na slobodu, a ta sloboda rađa zahvalnošću, prepunim srcem i ljubavlju prema drugima. Obilno davanje donosi veliku nagradu. Doista je veći blagoslov davati, nego primati. Ali ako vaše davanje ne dovodi do radosti, trebali biste proučiti zakon motivacije.

Zakon motivacije kaže sljedeće: prvo sloboda, a zatim služenje. Ako služite kako biste se oslobodili straha, osuđeni ste na propast. Dopustite Bogu da poradi na vašim strahovima, razriješi ih i načini zdrave granice koje će čuvati slobodu na koju ste pozvani.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.