Dužnost je strmi put, ali on vodi k Bogu

Tko ispunjava svoje dužnosti, taj njeguje one vrijednosti koje je Bog ugradio u svoje stvaralačko djelo. Riječ dolazi od riječi “njegovati”. Ali čovjek ne želi njegovati ono što je bezvrijedno, nego ono što je puno vrijednosti. Ono što cijenimo i ljubimo to i njegujemo. Osjećaj dužnosti budi se tamo, gdje vrijednost spoznajemo i te vrijednosti cijenimo. Svijest dužnosti je poštovanje vrijednosti, to je jedan oblik ljubavi: čovjek se osjeća odgovornim za te vrijednosti, za njih se zauzima, i njeguje ih pod utjecajem svoje snage i svoga života. Ispunjavanje dužnosti je predavanje tim vrijednostima, služba tim vrijednostima. Ispunjavanje dužnosti je prava ljubav.

Milijuni ljudi su vjerni svojoj dužnosti. To im je nešto svakodnevno i vjerojatno o tome nije vrijedno ni govoriti. Novine ne izvještavaju o tome, jer je to često samo po sebi razumljivo. Ali je li stvarno samo po sebi razumljivo? Čovjek prije svega vidi svoju dužnost u svom pozivu. On želi tu vrijediti za pouzdanog čovjeka, za onog u koga se uvijek možemo pouzdati. Čovjek s osjećajem dužnosti vrši svoju djelatnost čak i onda, kada ga nitko ne nadzire, provjerava. Je li to samo po sebi razumljivo? Slično je i sa ženama. One se godinama brinu o djeci, da im se štogod ne bi dogodilo, da svoje školske zadaće obave na vrijeme, da nauče lijepo ponašanje, da na vrijeme pođu u krevet, da operu zube… Žena i majka vidi svoju prvu dužnost u svojoj djeci, u brizi za obitelj, dom, supruga…

U osjećaju dužnosti uključen je i osjećaj za Boga. Svijest o dužnosti uključuje i svijest o Bogu. Iako je u početku ta svijest samo i sasvim tamna i skrivena u čovjeku. Ali u svojoj najdubljoj nutrini čovjek osjeća ono “moraš”. On osjeća Božji poziv, početak Boga, unutrašnju čežnju. Osjećaj dužnosti je osjećaj za uzvišene vrijednosti o kojima se radi. Svijest o dužnosti je svijest o potrebi službe uzvišenim vrijednostima. Osjećaj dužnosti znači poštivanje vrijednosti. Ali “blago” koje pri tome cijenimo nije od zlata, nego blago za koje se u našem životu mora uložiti znoj od zlata, nego blago za koje se u našem životu mora uložiti znoj i žrtva, to je blago značajnije od našega života. Inače mu ne bismo služili i uz zalaganje svih životnih sila. To “blago” je dobro, božansko, sveto, najdragocjenije medu svim stvorenjima, “život” kome želimo dužiti. Sve ono što na ovome svijetu cijenimo samo je odraz Stvoritelja. Naša svijest o dužnosti sili nas na to, da njegujemo one vrijednosti koje predstavljaju odsjaj Boga, Božji bljesak. Na kraju osjećamo se obavezni Bogu.

Onaj koji svoje dužnosti ozbiljno prihvaća prepušta se Božjem vodstvu. Osjećaj dužnosti pokazuje čovjeku njegovo poslanje, njegovu zadaću. Tko dužnosti ozbiljno prima, taj postepeno ostvaruje plan koji Bog s njim ima. To vodstvo, poziv i životni razvoj dolazi mu sve više do svijesti. Osjećaj za Boga i svijest o Bogu sve više napreduje, raste. Dužnost je vrletni, strmi put, ali put koji vodi k Bogu.

Moje dužnosti, to su moje molitve tebi

Bože moj, zahvaljujem ti za dužnosti koje si mi odredio.

Jer sada ih spoznajem kao zadaću, koju si mi zadao.

Bože moj, zahvaljujem ti

što moje svakodnevne dužnosti prihvaćam kao molitvu tebi.

Sa svojim srcem mogu ti se moliti tako slabo,

ali u svojim rukama mogu dobro moliti:

moje dužnosti koje izvršavam to su moje molitve tebi.

Zahvaljujem ti, Bože moj,

što molitvu prihvaćaš i razumiješ.

Daj mi, da se usrdno molim, u svakodnevici svoga života,

daj da svoje dužnosti izvršavam s ljubavlju,

ne preko volje i s dosadom,

jer moja dužnost je misao na tebe, ti uzvišeni, sveti Bože.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog se obraća svakome”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.