Na početku drugog dijela svog epskog djela “O naravi stvari”, epikurski pjesnik Lukrecije zamišlja sebe kako stoji na hridi i promatra patnju koja se odvija ispod njega:

Kako je slatko s obale promatrati vjetrom šiban ocean
Baciti tuđi brod u tu moćnu borbu;
Ne zbog toga što je tuđa nevolja razlog razdraganosti
Već zato što je sloboda od takvih stvari slatka.

U Shakespeareovoj “Oluji”, kada nevina Miranda pomisli da vidi brodolom na obalama svog otoka ona zavapi svome ocu Prosperu: Patila sam / S onima koje sam vidjela da pate! Jadne duše koje su nestale! Razlika između dviju gore spomenutih reakcija jest, na kraju krajeva, razlika između kulture hedonizma i kulture koja pronalazi odgovor na smisao patnje u sjeni Križa.

Ne mislimo da je Lukrecije moralno čudovište. No ako trebamo nekoga uzeti kao primjer hedonističkog ponašanja, Lukrecije bi bio taj. On slijedi svoga gospodara Epikura u tvrdnji kako ispod fasade našeg dostojanstva leži težnja za tjelesnim užicima. On vjeruje u minimalna skromnost kada je u pitanju seks, umjerenost u piću i hrani te uživanje u dobrom razgovoru s prijateljima:

U sjeni visokog stabla uz rijeku,
najugodnije je kada se vrijeme nasmiješi, a godišnje doba
oboji u zeleno sa svježim i rascvjetalim cvjetovima.

On voli životinje i prezire prolijevanje njihove krvi na poganskim oltarima. Naizgled voli i djecu, i za njega je tek rođeno dijete poput mornara izbačenog na obalu koje plače i čeka poput ostalih patnje koje tek imaju stići. Lukrecije predlaže da muškarac ne oženi ženu radi njena izgleda već radi njene popustljive naravi – kaže da će tako biti njima dvoma lakše naučiti živjeti zajedno. On se gnuša ratovanja i ne propušta priliku kako bi ukazao na besmisao i uzaludnost vojne agresije – i neprijateljstva općenito – inimicitia, što je suprotan pojam epikurskoj ideji prijateljstva – amicitia.

No koliko gubimo u ovakvom shvaćanju stvarnosti! Rimski državnik Ciceron se gnušao epikurejske ideje o povlačenju iz javnog života, iz njegovih opasnosti i gorkih prepirki, a da ne spominjemo vojnu službu i epikurejsko odbijanje ideje rada za opće dobro i njegove zaštite. Dobar vladar, nasuprot tiraninu, demagogu ili egoistu, ulaže značajne napore u službi drugih i daje samog sebe u potpunosti prilikom izvršavanja tih zadaća.

Nije do kraja jasno kako opravdati takav život ako on po sebi ne donosi zadovoljstva. Uzmimo za primjer osnovno opće dobro – bračnu zajednicu. Lukrecije piše svoje najotrovnije satire o budalastim muškarcima koji su zaljubljeni do boli, koji potpadaju pod iluziju ljubavi, vjerujući da su njihove pretile djevojke samo malo popunjene ili da su njihove tuberkulozne djevojke samo malo nježne itd. Njemu ne pada na pamet činjenica da “gdje je ljubav ondje je i oko”, kako to lijepo zapisuje Richard od svetog Viktora.

Možda ljubav u ne-tako-savršenom-licu vidi istinsku ljepotu. Možda je tražitelj užitaka jednostavno slijep. Što se dogodi kada nečiji brak postane previše zahtjevan? Što ako nečiji sin postane rasipni sin? Što ako nečija kći postane bludnica? Kakvu utjehu hedonizam pruža tada, kada glavni izvor zadovoljstva postane iskvaren? Trebamo li se razvesti od žene i zaboraviti na djecu?

Radost nam dolazi poput iznenađenja; ona mora biti prihvaćena poput dara. Ali užitak nije iznenađenje. On se traži. Hedonist se neprestano bori protiv vremena i protiv propadanja vlastitog tijela. On mora pronaći užitak dok još može. U njegovim posljednjim satima, dok umire, hedonist teži za brzom smrću kako se ne bi opterećivao vlastitom tugom i tugom drugih. Odbaci svoje vapaje, nitkove, i prestani jecati! uzvikuje subjekt “O naravi stvari” starcu koji plače u času svoje smrti. Takav je čovjek poput onoga koji je protratio svoj život na pročeljima gozbenih stolova i nesklon je prepustiti svoje mjesto mlađima koji dolaze nakon njega.

Iscrpljujuće natjecanje stoga leži u srcu života hedonista. Društveni ugovor – koji opisuje Lukrecije davno prije Hobbsa – u najboljem je slučaju primirje, obostrani dogovor o nenanošenju štete. U tom ugovoru ljubav se promatra s nepovjerenjem. Ništa zajednički ne tražimo, osim ako ne pronađemo užitak u društvu onoga drugoga. Prijateljstvo je podređeno užicima, no ako užici nestanu, ne postoji ništa više što bi nas držalo zajedno. U međuvremenu ljudi se otimaju za užitke koje mogu dobiti, a pobjednik neće biti svatko.

Koliko tek radosti mogu dobiti oni koji se brinu za ružne, prostodušne, slabe, siromašne, grešne, umorne, bolesne i umiruće – mnogo radosti, mnogo boli i možda malo užitka. No hedonist ne može razumjeti oca Damiena, Majku Tereziju ili čovjeka koji je čekao dugo godina na povratak svoga rasipnog sina.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Nenad Palac

Članak je izvorno objavljena na portalu The Catholic Thing. Preveden je i objavljen uz dopuštenje Uredništva. Sva prava pridržana.