Jučer je medicinsko osoblje naše klinike održalo još jedan sastanak radi uputa o koronavirusu. Svrha okupljanja bila je procjena stanja pandemije, prezentiranja simptoma, trijažnih protokola i ispravne upotrebe osobne zaštitne opreme. Dok nam je moj kolega dr. Johnson (pseudonim) spretno objašnjavao složenu proceduru od više koraka zvanu „stavljanje i skidanje” naših odora, maski, štitnika za lice i rukavica (a demonstrirao je na sebi i kako ispravno uzeti nazofaringealni uzorak za PCR dijagnostički test za COVID-19), počeo sam se pitati: „Što stvarno znam o ovome virusu i o našoj veoma ljudskoj reakciji na njega?”

Manje nego što sam mislio. A i ja, poput vas, imam pitanja, mnogo pitanja, i kladim se da su veoma slična vašima.

Što se tiče same bolesti: postoje internetske stranice (istaknula se stranica Sveučilišta Johns Hopkins) koje prate broj potvrđenih slučajeva, hospitalizacija i smrti pripisanih COVID-u-19, koji je stvarni nazivnik?

Drugim riječima, koliko je veća učestalost bolesti ako se uzme u obzir neprijavljene slučajeve (one ljude koji ostanu kod kuće i čija je bolest blaga do umjerena), i kao rezultat toga, koliko je stvarna stopa smrtnosti manja od dva posto?

  • Koliko će se povećati stopa smrtnosti – ne zbog neizlječive bolesti, nego zbog manjka pristupa prikladnim bolničkim krevetima i potpori za disanje?
  • Kolika je vjerojatnost da će virus mutirati?
  • Hoće li oni koji su se oporavili od bolesti u budućnosti biti uistinu imuni?
  • Zašto je ova bolest manje opasna (Bogu hvala) za djecu i mlade?
  • Hoće li zajednički napori oko svođenja putovanja na minimum i izlaganja u skupinama smanjiti širenje i doprinijeti bržem kraju pandemije?
  • Koja je vjerojatnost i vremenski okvir dugoročnog oporavka usred kratkoročne gospodarske krize?

Ne znam. Neka od tih pitanja jednostavno traže više istraživanja, a druga zahtijevaju strpljenje i vrijeme dok se pandemija nastavlja razvijati.

No zatim sam počeo dublje razmišljati o našoj ljudskoj reakciji:

  • Zašto neki ljudi kradu maske i štitnike za lice iz kliničkih i bolničkih zaliha?
  • Zašto neki ljudi u trgovinama „poharaju” police s toaletnim papirom i lijekom za djecu za skidanje temperature?
  • Zašto je jedna odlučila ignorirati savjete o samoizolaciji i tako bolesti izložila stotine – ako ne i tisuće – ljudi koji ništa ne sumnjaju?
  • Što čini ljude tako gnjevnima i zašto imaju tako oštra mišljenja o upravljanju neviđenom (u našemu vremenu) zaraznom događaju?

Opet, ne znam. Većina toga je zbog straha od gubitka kontrole. Svi mi nosimo određenu količinu tjeskobe u vezi s dobrobiti samih sebe i svojih najmilijih. Zašmrcamo ili kihnemo i odmah pomislimo na najgore. Vidimo kako drugi prodaju dionice, nagomilavaju toaletni papir i pozivaju na testiranje, pa se i sami zapitamo bismo li i mi trebali činiti to isto.

No evo što znam, i nadam se da i vi znate za slične stvari:

  • Znam da kada sam jutros otišao u trgovinu, blagajnica se nasmiješila i dala mi dvije vrećice da mi se namirnice ne bi rasule po parkiralištu.
  • Znam da me je pacijent za kojega se pretpostavlja da ima koronavirus nazvao da me pita što da radi jer nije htio ugroziti svoju obitelj ili javnost.
  • Znam da se moja medicinska pomoćnica svakoga dana pojavljuje na poslu i da je uvijek spremna pomoći mojim zabrinutim pacijentima.
  • Znam da se netko brine da osigura da mi pošta i dalje dolazi te da imam struje i vode.
  • Znam da je moj financijski savjetnik poslao meni i brojnim drugima e-mailove u kojima nam je mnogo puta savjetovao da se strpimo i gledamo dugoročno.
  • Znam da me je moja supruga poljubila, da mi se jedna moja kći nasmiješila dok sam je ispitivao o staničnim organelama, a druga se smijala dok je objašnjavala svoj znanstveni projekt o truljenju krušaka.
  • Znam da me vole zauvijek i bezuvjetno.
  • Znam da iako se na svetoj misi ne prikazuje Predragocjena Krv Kristova i pružamo jedni drugima ruke u znak mira, i dalje smo u Kristovoj prisutnosti te smo i dalje vezani uz našu braću i sestre.
  • Znam da ljudi žarko mole i znam da će molitve biti uslišane.

Isusu trpljenje nije nepoznata stvar. I kada nam obećava da će biti s nama do svršetka svijeta ili da tjeskobna briga neće promijeniti ništa, da su nam i sve vlasi na glavi izbrojene, On to stvarno misli.

Kada nam sv. Pavao, koji je bio zbačen s konja i oslijepljen, kaže: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,38-39), zna o čemu govori.

G. K. Chesterton jednom je prilikom napomenuo: „Nada znači nadati se kada su stvari beznadne, ili ona uopće nije krepost. A vjera znači vjerovati u nevjerojatno, ili ona uopće nije krepost.”

Naša situacija s koronavirusom (ili bilo čime drugime) nikada nije beznadna ili nevjerojatna (u najistinitijemu smislu te riječi) sve dok je Krist naš Kralj.

Posljednjih nekoliko dana kako se koronavirus sve više približavao mojoj zajednici, stalno mi je na pamet padalo nekoliko stihova iz jedne pjesme Roberta Frosta:

Morski su valovi zeleni i mokri,

ali s mjesta na kojemu umiru

dolaze drugi, još veći.

Što znam o koronavirusu?

Znam da će i on proći, a iza njega će se uzdići beskraj Božje ljubavi, milosrđa i oporavka.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić