Dok optimisti znaju biti sretni s malim, i to znaju biti u svakoj situaciji, pesimisti su kronično nezadovoljni, muče se da prihvate objektivno ugodne vidove života i ne znaju uživati u njima. Pesimisti su uvjereni da sreća ne postoji.

A ako postoji, ona je samo trenutak prekida nesreće.

Ništa ih se ne tiče to što je za druge ugodno. “Sreća je došla da bude sa mnom, a ja je nisam prepoznao”, žali se Baudelaire (1866., str. 165).

S druge strane kako je moguće prepoznati nešto što se nikada nije upoznalo? To je drama pesimista. Nose u sebi osjećaj da nikada nisu sreli sreću, nego da su samo zahvaćeni patnjom.

Budući da nemaju temeljnog povjerenja, pesimisti se ne osjećaju sposobnima za sreću. Neutješno plaću nad sobom. Poticati ih jakim pozivom: “Budite sretni!” imalo bi isti učinak kao i reći uzetome; “Ustani i trči!”

U drami hana Orleanska Péguy vrlo dobro ocrtava profil nesretnika;

Nesretnici su umorni od nesreće i od trpljenja; umore se prije oni koje se tješi, nego mi koji ih tješimo; kao da je u srcu tješenja neka šupljina, neka crvotočina; i kad smo mi još spremni dati, oni više nisu spremni primiti; ne žele više primiti; nemaju više želju za primanjem; ne žele više ništa primiti (1897., str. 173).

Njihovo je pamćenje samopodrazumijevajuće (implicitno), i zato nesvjesno i nemoguće za verbaliziranje, ispunjeno je preranim napuštanjima, frustracijama i razočaranjima. Kao odraz toga pesimisti se, i u odrasloj dobi, lako predaju napuštenosti, frustracijama, razočaranju. Ništa što se događa nije za njih pozitivno.1 

Pesimisti provedu cijeli život jadikujući; o radu, braku, djeci, bližnjima, zdravlju, vremenu, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Nesposobni su prihvatiti male svagdašnje radosti. Po njihovu mišljenju, one i ne postoje. Pesimisti su u traganju za apsolutnom srećom, koju ne nalaze i stoga utučeni padaju na koljena.

Živ čovjek ne može nikada postići svoju sreću, jer ona mora biti neograničena. […] Budući da je stvarno takva, ona ne može postojati. Dakle, čovjek ne postiže nikada i ne može postići nikada predmet svoje želje. […] Nema dakle za čovjeka druge moguće sreće, nego samo ona negativna, tj. nedostatak nesreće (Leopardi, 1817.-1832., str. 791).

Za njih je život samo neugodnost, teret, čak i nesreća. Ne vole ga. Njihova najdraža godišnja doba sigurno nisu proljeće, a još manje ljeto, nego jesen i zima.

Zbog toga su pesimisti, u nekom smislu, obavijeni u aristokraciju patnje. Često je žive vidljivo kao znak koji im daje određeno dostojanstvo. Navezani su dakle na svoju nesreću. Jao onom tko bi je oduzeo. Ona dapače postaje njihova jaka strana. Njihov je najveći užitak objaviti cijelom svijetu koliko su nesretni.

Oni su čvrsto uvjereni da ih sudbina progoni, da su žrtve nesreće. To je uvjerenje koje, kako to otkriva pozorna analiza, žive s određenim zadovoljstvom sve dotle da, parafrazirajući Izaiju, zamjenjuju nesreću za sreću i obratno.2 

Oni stoga ne očekuju ništa dobro od života. Ne gaje nikakvu nadu u bolju budućnost. Jednostavno očekivanje sreće bilo bi već početak sreće, ali oni to ne mogu dopustiti.

Pesimisti nisu žalosni zbog nekoga gubitka, nekog žalovanja za mrtvim ili za prestankom neke ljubavi. Njihova je bol bezvremenska i dolazi izdaleka. To je žal za nečim dobrim, pozitivnim, ugodnim, što nikada nisu našli, nikada upoznali, i nikada nisu, kako to naziva Klein (1931., str 275) otkrili sobu blagu.

Pesimisti su dakle žalosni jer u sebi nose staru ranu koja nikada nije zarasla. Nose u sebi tupi osjećaj da nikada nisu imali ono na što su imali pravo. I upravo zato što nikada nisu iskusili radost življenja, njihovo nezadovoljstvo, njihova žalost, njihova melankolija traje oduvijek. Osjećaju se dakle privezani uz dubinsku patnju koja ima okus vječnosti.

Takvo stanje onemogućuje im bilo kakav prostor za sreću. Za njih vrijedi ono što recitira zbor u Sofoklovu (406. pn Krista, str. 221) Edipu na Kolonu: “Ne biti rođen stanje je koje nadvisuje sva druga.” Prostor njihova života čini se tako opustošen da, ako katkad i dođu trenutci u kojima se osjećaju sretnima, oni ne ostavljaju tragova u njihovoj duši. Tu je razlog zbog čega pesimisti padaju u strašan osjećaj krivnje i panike svaki put kad zakorače u prostor sreće. Osjećaju da su pritisnuti nepodnošljivom tjeskobom izdaje i kazne ako napuste prostor u kojem su osuđeni živjeti.

I tako, da bi izbjegli užasno i smrtno neodobravanje koje proizlazi iz dubine njihova duha, biraju dokinuće života. Dokinuće koje se pretvara u tragično stanje da nesvjesno čine sve kako bi propao njihov pokušaj sreće. Iako na taj način ne čine drugo nego naglašavaju osjećaj egzistencijalne frustracije koja ih već prati.

Ima pojedinaca koji u svom životu, i ne opažajući to, uvijek ponavljaju iste reakcije na svoju štetu, ili se čak čine progonjeni neumoljivom sudbinom, dok malo pažljivije promatranje otkriva da oni sami, svojim rukama, nesvjesno stvaraju tu sudbinu (Freud, 1932., str. 214).

U pokušaju rješavanja neuspjeha na čuvstvenom, relacijskom ili profesionalnom području, pesimisti pretpostavljaju putove i strategije koji zapravo ne funkcioniraju. Iz toga proizlazi da se sami napori koje poduzimaju kako bi postali sretni, svi dramatično pokazuju neprimjerenima. Njihovo ponašanje podsjeća na zgodu o barunu Münchhausenu, koji, upavši u neku jamu, misli da može izaći van, ako ode kući i uzme lopatu te njome napravi stepenice (Raspe, 1785.).

U danima pesimista više boravi smrt nego život. Za njih je uvijek noć, tamna noć, bez zvijezda. Otuda težnja prema malodušju, prema sebi samima i prema drugima.

Na kraju života u njima se točno događa ono što je Rimbaud (1873., str. 219) rekao o sebi samom: “Nesreća je bila moj bog.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Vittorija L. Castellazzija “O sreći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Iz primarnih iskustava, osobito bolnih, mogu poslije nastati autodestruktivna i heterodestruktivna ponašanja.
  2. Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom. (Iz 5,20)