Pretjeran osjećaj krivnje i mozganje o krivnji najvažnija su obilježja depresije i jedan od glavnih simptoma ove bolesti. Pa ipak, osjećaj krivnje ili svijest o tome da smo nekome učinili nepravdu, sama po sebi, nije ni nenormalna ni patološka pojava. Upravo suprotno, nesposobnost da osjetimo krivnju nakon učinjenoga zla najvažnije je obilježje krajnje patološke osobnosti poznate pod nazivom sociopatija (antisocijalni poremećaj osobnosti). U razumijevanju ovoga stanja pomoći će nam analogija s bolesnim tijelom: sociopatija je duhovna bolest najgore vrste. Navodeći psihijatra Alberta Görresa koji je ustvrdio da je sposobnost prepoznavanja krivnje jedno od bitnih duhovnih svojstava čovjeka Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) objašnjava:

[Postojanje osjećaja krivnje] je za čovjeka jednako neophodno kao i tjelesna bol koja upućuje na smetnje u pravilnim tjelesnim funkcijama. Tko god više nije sposoban osjećati krivnju, duhovno je bolestan, “živi mrtvac” […] Neuviđanje vlastite krivnje, zašutjelost savjesti na tolikim područjima, još je daleko pogibeljnija bolest duše od krivnje koju još uvijek spoznajemo kao takvu. Tko više ne primjećuje da je ubijanje grijeh, pao je dublje od onoga koji još uvijek prepoznaje sramotnost svojih čina jer je onaj prvi udaljeniji od istine i obraćenja.1 

Glas savjesti je oruđe koje treba ispravno oblikovati. U razlikovanju između normalnoga i patološkoga osjećaja krivnje može nam pomoći sljedeća usporedba. Razmotrimo analogiju između problema psihološke krivnje i problema fizičke boli. U normalnim uvjetima bol je znak da nešto nije u redu s tijelom. Bol se najuspješnije liječi uklanjanjem razloga koji ju je prouzročio. Kod nekih fizičkih poremećaja, međutim, pacijent može osjećati bol, iako ne postoji nikakva organska patološka promjena ili ozljeda koja bi je prouzročila. Takva je bol patološka i uzrokuje probleme u normalnu funkcioniranju osobe.

Fizička je bol normalan i koristan mehanizam koji pomaže tijelu u normalnu funkcioniranju. Na isti je način osjećaj krivnje normalan i koristan mehanizam koji nam pomaže u održanju integriteta naše duše. (…)

Foto: Shutterstock

Potrebno je razumjeti da je iracionalan i morbidan osjećaj krivnje često prisutan kod osoba koje boluju od depresije. Jedna od posljedica depresije na perceptivne i kognitivne sposobnosti i emocije ogleda se u tome što je osjećaj krivnje često u veliku nesrazmjeru s nepravdom koju je osoba nanijela. U takvim slučajevima osjećaj krivnje sličan je fizičkoj boli koja se odvojila od uzroka koji ju je prouzročio i zaživjela vlastitim životom. Ovaj iracionalan i morbidan osjećaj krivnje (npr. “Teško sam zgriješio prošavši kroz žuto; ništa ne valjam i nitko me ne voli” itd.) moramo razlikovati od normalna osjećaja krivnje koji nastupa kao posljedica grješna čina ili poroka.

S druge strane, kada učinimo nešto što smatramo nemoralnim, s pravom nas (barem kada imamo ispravno oblikovanu savjest) progoni osjećaj stida, žaljenja itd. Krivnju koju u takvu slučaju osjećamo ne smijemo brkati ni s jednim psihološkim poremećajem, već s njom moramo izići na kraj pomoću odgovarajućih duhovnih sredstava.

Ovaj problem i njegovo rješenje opisuje Pio XII.:

Ni psihologija ni etika ne posjeduju nepogrješiv kriterij za vrednovanje u ovakvim slučajevima, zato što je savjest, od koje osjećaj krivnje proizlazi, preosobna i presuptilna stvarnost. Kako bilo, sasvim je sigurno da nikakav isključivo psihološki tretman ne može izliječiti autentičan osjećaj krivnje. Ona je tu, čak i ako psihoterapeuti, pa bilo to i u najboljoj namjeri, sumnjaju u njeno postojanje. Pa i ako se taj osjećaj krivnje ukloni pomoću medicine, autosugestijom ili nekim vanjskim utjecajem, sama krivnja ipak ostaje. Kad bi u nastojanjima da ukloni osjećaj krivnje psihoterapija tvrdila da krivnja ne postoji, obmanjivala bi druge i ujedno i sama bila u zabludi. Sredstva za uklanjanje osjećaja krivnje nisu čisto psihološke naravi. Ta su sredstva, svaki kršćanin to zna, pokajanje i sakramentalno odrješenje koje podjeljuje svećenik. Eto, tako se uklanja korijen zla, krivica sama, iako će možda grizodušje što je uopće bila počinjena možda i ostati. U današnje vrijeme nije slučajnost da svećenici, susrevši se s određenim patološkim stanjima, preusmjere takve pokornike doktoru. U slučaju o kojem ovdje govorimo, doktor bi trebao svog pacijenta usmjeriti Bogu i onome tko ima vlast u Božje ime odriješiti samu krivicu.2

Kao što sam već spomenuo, riječ psihijatar prema svojemu grčkom korijenu znači doslovce “liječnik duše”. A ipak, psihijatar nema lijek za ovu najveću od svih psiholoških bolesti – za problem grijeha i osjećaj krivnje prouzročen grijehom. Ako je pronicav, uspješan psihijatar može definirati i opisati osjećaj krivnje i pomoći pacijentu da prepozna i oslobodi se iracionalnoga ili morbidnoga osjećaja krivnje, ali ne može osloboditi savjest toga osjećaja. Svi čovjekovi pokušaji u tomu smjeru, bilo da je riječ o psihološkim obrambenim strategijama, uzimanju lijekova ili terapeutskim tehnikama, na kraju se pokazuju uzaludnima.

To, međutim, ne znači da moramo očajavati. Naši vlastiti neuspjesi kazuju nam ono čemu nas uči vjera: na kraju krajeva, postoji samo jedan pravi i uspješan Liječnik duše. Crkveni su oci našega Gospodina nazivali “Božanskim Liječnikom”. 

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Footnotes

  1. Benedict XVI. [Joseph Cardinal Ratzinger], On Conscience, Ignatius Press, San Francisco, 2007, 18–19. (Hrvatsko izdanje: Joseph Ratzinger, O savjesti, Verbum, Split, 2009., str. 27–28.)
  2. Pio XII., “O psihoterapiji i religiji”, br. 37.