Je li vam itko ikada rekao da ste savršeni upravo onakvi kakvi jeste? To je laž. Upitajte glumca Chrisa Pratta, koji je prilikom dodjele MTV-jevih filmskih nagrada mnoštvu rekao: „Vi ste nesavršeni. Uvijek ćete biti takvi.” A mi to duboko u sebi znamo. Svakoga puta kada osjetimo malko krivice, srama, ili obične sumnje zbog nečega što smo rekli ili učinili, mi otkrivamo onaj uporni osjećaj da nismo ono što bismo trebali biti. Što nam je činiti?

Popraviti nas

Prema ljudima koji naturalizam shvaćaju ozbiljno, nas je stvorila priroda, i to biokemijskim procesima, koji upravljaju našim mislima, uvjerenjima i ponašanjima, a prema determinističkim putanjama, koje se može znanstveno istražiti, predvidjeti, i u njih intervenirati.

Richard Dawkins otišao je tako daleko da je ustvrdio kako smo mi genetički roboti, koji mehanički reagiraju na „želje” sebičnih gena. Takvo razmišljanje motivira trajne napore oko otkrivanja genetičkih „uzroka” za seksualne preferencije, i biofizičkih „lijekova” za antisocijalna ponašanja i mentalne bolesti.

Na primjer, zagovornica obrazovanja Stacey DeWitt smatra da su darvinovski procesi zaslužni za maltretiranje kod školske djece, a psiholog David Buss to isto smatra za preljub. Dr. Thomas Insel, ravnatelj Nacionalnoga instituta za mentalno zdravlje, misli da su “loši sklopovi” u mozgu krivi za depresiju i razne poremećaje raspoloženja.

Insel zamišlja kako bi liječenje mentalnih bolesti moglo biti „slično ‘rebootu’ (ponovnom pokretanju) računala koje se ‘zamrzlo’”. Njegovo je očekivanje da će naše „na znanosti utemeljeno shvaćanje mentalnih bolesti veoma vjerojatno donijeti revoluciju u prevenciju i liječenje”.

Prema tome shvaćanju – da je ljudska priroda poput stroja – popravljanje ljudskoga stanja jest pitanje liječenja manjkavih dijelova, znanstvenoga i neosobnoga.

Protivnici

Tome se pogledu protivi dvoje neuroznanstvenika sa Sveučilišta Duke. 2010. godine dr. Terrie Moffitt i dr. Avshalom Caspi primili su nagradu za svoje istraživanje o utjecaju gena i okoliša na ljudsko ponašanje. Sažetak njihova ključnoga otkrića jest da „ne možete izabrati svoje gene, ali suočavat ćete se s mnogim odabirima u životu, koji mogu odrediti kako će se ti geni na kraju ponašati”. (Kurziv dodao autor članka.)

Pokojni Bill Wilson složio bi se s time.

Wilson je bio okorjeli ateist i teški alkoholičar, koji je zbog svoje ovisnosti često završavao u bolnici. Za vrijeme svojega četvrtoga boravka u bolnici Wilson je, već na rubu snaga, u očaju uzviknuo: „Ako postoji Bog, neka se sada pokaže!”

Wilson je kasnije ovako govorio o tome iskustvu: „Odjednom se moja soba zablistala od neopisivo bijeloga svjetla… Obuzeo me zanos koji je nemoguće opisati. Svaka radost koju sam ikada poznavao u usporedbi s time je izblijedjela.”

Sljedećega dana jedan je prijatelj i alkoholičar u oporavku uvjerio Wilsona da je predanje Bogu jedina stvar koja ga može osloboditi od boce. To je postala vizija organizacije koju je Bill Wilson utemeljio prije više od sedamdeset i pet godina – „Anonimnih alkoholičara” (Alcoholics Anonymous, AA).

Tajne uspjeha

U srži metode „Anonimnih alkoholičara” jest njihov „Program od dvanaest koraka”. O tome programu specijalist za liječenje ovisnosti Drew Pinsky ustvrdio je: „U svojih dvadeset godina liječenja ovisnika nikada nisam vidio ništa drugo približno dobro kao program od dvanaest koraka”, i dodao: „U svijetu u kojemu se ja krećem, ako netko kaže da ne želi proći kroz program od dvanaest koraka, znam da im neće biti bolje.”

Milijuni ovisnika smatraju da im je program od dvanaest koraka spasio život, ali njegova učinkovitost mnogim je promatračima tajanstvena.

Suprotno našemu shvaćanju temeljenome na znanosti, ovdje se priznaje da postoji viša sila, Bog.

Suprotno kulturi samopouzdanja i osobne snage, ovdje nalazimo poziv na predanje Bogu i na promjenu preko predanja, poslušnosti i molitve.

Suprotno pogledu na čovjeka kao na genetički stroj, ovdje nalazimo zahtjev da se prizna i ispovjedi moralne pogrješke, i da se popravi šteta nanesena ljudima koji su bili povrijeđeni.

Suprotno individualizmu „učini to sam”, AA je zajednica „jednih s drugima”, izgrađena na povjerenju, odgovornosti i mentorstvu.

Postoji još jedna organizacija s nevjerojatno sličnim značajkama: predanje Bogu, ispovijedanje svojih grijeha, pomirenje sa svojim bližnjim, rast u zrelosti uz duhovne discipline, i zajedništvo u zajednici vjere. I kao u AA-u, mnogi od njezinih članova smatraju da su ti „koraci” zaslužni za njihovo spasenje ne samo ovdje i sada, nego i u budućnosti.

No ipak

Unatoč neusporedivoj učinkovitosti AA-a, mnogi alkoholičari koji se uključe u program ne uspiju nadvladati svoju ovisnost. Jednako vrijedi i za onu drugu organizaciju – Crkvu.

Već desetljećima anketari uočavaju da pripadnost nekoj crkvi nije povezana s ponašanjem izvan crkve. To je otrježnjujući podsjetnik da je još otkada je Isus pozvao Andriju i Šimuna da postanu ribarima ljudi mnogo pozvanih zakazalo u svojemu pozivu – i to gadno zakazalo.

Za vrijeme Isusova djelovanja na zemlji, Jakov i Ivan mučili su se s ohološću i samopromocijom, Toma sa sumnjom, Juda s krađom i izdajom, a sva Dvanaestorica sa strahom i manjkom vjere – Petar sve dotle da je tri puta izdao svojega Gospodina. A bilo je i mnogo Njegovih učenika koji su odstupili nakon što su čuli Isusov teški nauk o Euharistiji (Iv 6, 51-66). A sve su to učinili pojedinci koji su hodili s Isusom i svjedočili Njegovoj božanskoj moći!

Uzevši u obzir da gotovo sve Pavlove poslanice sadrže pastoralni nauk suprotstavljen putenim praksama, koje su prijetile jedinstvu i svjedočenju Crkve, ne iznenađuje što se ljudi u svakoj organizaciji mnogo bore protiv privlačnosti puti, a ipak podlegnu njezinoj privlačnoj sili. To je znak da je ljudska priroda mnogo složenija nego što se to smatra u znanstvenome gledištu na tu problematiku.

Čovjek nije stroj

Čovjek nije zupčanik u kozmičkome mehanizmu, nego je slobodan moralni čimbenik, čija se ponašanja intrinzično odupiru znanstvenoj analizi. Slobodna volja je nepredvidljivi čimbenik, koji može poništiti prohtjeve naših kemikalija i gena.

Snagom volje čovjek može dovršiti četrdesetodnevni post, živjeti u doživotnoj monogamiji ili u celibatu, žrtvovati svoj život za drugoga, izdržati progone, ili pristati na mučeništvo.

Zato je nadvladavanje pritiska prirode pitanje kroćenja volje, a ne inženjerskih zahvata u genom. Kako otkriva apostol Pavao, radi se o doživotnome procesu preobražavanja, koji počinje „obnovom naše pameti” (nasuprot ponovnome baždarenju mozga), i koji s ove strane vječnosti, kako Chris Pratt daje naslutiti, ostaje nedovršen.

Ispred svojega vremena

Pavao je doista bio ispred suvremenih psiholoških uvida da misli utječu na djela, što dovodi do ponašanja i navika koje oblikuju karakter. Prema tome, on je vjernicima savjetovao da svoje misli usmjeravaju prema onome „što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno” (Fil 4,8), i da to što su naučili i prakticiraju.

No Pavao je znao da formacija karaktera zahtijeva više od oblikovanja – ona zahtijeva pripremu – opasati se duhovnim oružjem istine, vjere, pravednosti, spasenja, Evanđelja, i bavljenja duhovnom disciplinom molitve.

On je također znao da se karakter iskušava u samoći, kada nitko ne gleda, ali se kuje u zajednici, vjerom koja ne samo da se ispovijeda, nego i prakticira.

U skladu s time, poticao je vjernike da sebe vide kao vitalne dijelove Tijela, ujedinjene pod poglavarstvom Isusa Krista.

Također, autor poslanice Hebrejima pozivao je svoje čitatelje: „I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.” (Heb 10,24-25)

Usmjeravanje naših misli, primjenjivanje naše vjere, prakticiranje duhovnih disciplina, i sudjelovanje u zajednici obostrane potpore i ohrabrenja uključuje odluke od trenutka do trenutka, koje se odupiru metodološkim objašnjenjima i kontroli. To su sve djela pojedinaca sa slobodnom voljom, koji nastoje oko procesa oblikovanja karaktera, a koji će s ove strane raja ostati nedovršenim.

Putem će biti neuspjeha, ali tako je bilo i prvim Isusovim učenicima. No ipak, upravo zbog naših neuspjeha (to jest, naših nesavršenosti) – postoji milost. Crkvi u Efezu sveti Pavao, koji je priznao svoje vlastito nesavršenstvo, pisao je: „[…] u njemu, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupâ po bogatstvu njegove milosti.” (Ef 1,7)

Svjetovnijoj publici je to Chris Pratt ovako formulirao: „Uvijek ćete biti nesavršeni […] i ako ste voljni to prihvatiti, imat ćete milost. A milost je dar. Poput slobode koju uživamo u ovoj zemlji, ta je milost plaćena krvlju nekoga drugoga. Nemojte to zaboraviti. Nemojte to uzimati zdravo za gotovo.”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.