BORBA S NEMIROM

Muči vas nezadovoljstvo s onim što imate? Postoji izlaz iz toga…

Postoji jedan oblik nemira koji većina nas poznaje… Radi se o osjećaju zarobljenosti u braku, obitelji, pozivu, karijeri, crkvi, poslu, životu i mjestima. Istodobno ovo nas frustrira i osjećamo se nemoćnima išta promijeniti. Kako napredovati i izići iz ovoga nemira? Postoji jedan stari savjet koji glasi: Ako ne možeš izići iz neke situacije, pokušaj dublje proniknuti u nju.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Za početak ću se otvoreno predstaviti: Zovem se Samuel, bijelac sam i Britanac u ranim četrdesetima, učitelj u provincijskom gradu u blizini Londona za koji vjerojatno nikada niste čuli. Oženjen sam dvanaest godina i živim sa svojom obitelji u prosječnoj četvrti srednje klase. Imam četvero djece, četiri kokoši i jedan deset godina star automobil. Na prvi pogled moj je život prosječan, ako ne uračunamo kokoši – čuvanje kokoši je pomalo hipsterski.

Nekada davno živio sam i radio u inozemstvu; čitav bih dan proveo govoreći strani jezik i putujući po Europi kao da je moje vlastito dvorište. Radio sam uzbudljiv posao (jesu li nekome poznati hibridni avioni?), imao egzotične djevojke koje su živjele u egzotičnim mjestima, susretao se kad god sam ja to htio u sjajnim restoranima s mnoštvom prijatelja koji su živjeli poput mene. I znate li što je u svemu tome bilo najbolje? Imao sam planove! Mnogo planova za mnoge stvari.

A zatim sam se, prije godinu dana, jedno jutro iznenada probudio i shvatio da sam četrdesetogodišnji učitelj u provincijskom gradu, oženjen i s djecom, i da vozim rasklimano staro auto. Što mi se to dogodilo?! Volio sam biti u svojim dvadesetima i tridesetima. Volio sam uzbudljivosti studiranja, putovanja, susretanja i upoznavanja ljudi, veze, vjenčanja, izgrađivanja obitelji, kupovanja kuće, gradnje karijere, pokretanja posla… Iako je bilo loših trenutaka, globalno gledajući, volio sam novitete koje je donosio moj život.

Jedan za drugim, svi putovi koji su se prije dvadeset godina pružali preda mnom, ispunjeni potencijalom i obećanjem, počeli su se zatvarati kad bih napravio jedan izbor pred drugim, donio jednu odluku umjesto druge, predao se jednoj situaciji a ne onoj drugoj. Izgleda kako cesta na kojoj sam se u konačnici pojavio nije bila ništa više od slijepe ulice. Mladenački nemir, koji je nekad bio pokretač moga djelovanja, sada se nalazio zarobljen u maloj kutiji. Planovi su spremljeni na policu, ambicije neispunjene, simfonije nezavršene. I tako… ostao sam samo ja – muž, otac i učitelj.

Shvaćam kako u ovom trenutku zvučim poput nezahvalnog starog jarca koji bleji o životu koji bi toliki drugi mogli samo poželjeti, pa makar samo njegov mali dio – ženu, djecu, kuću, posao, automobil, zdravlje, sigurnost… I muči me ovo moje nezadovoljstvo s onim što imam. Ova nepresušna glad za još nečim.

Bilo mi je olakšanje i otkriće pronaći odgovor na moja pitanja u članku koji je napisao jedan od mojih najdražih duhovnih voditelja fr. Ron Rolheiser. U članku piše sljedeće:

Postoji jedan oblik nemira koji većina nas poznaje… Radi se o osjećaju zarobljenosti u braku, obitelji, pozivu, karijeri, crkvi, poslu, životu i mjestima. Istodobno ovo nas frustrira i osjećamo se nemoćnima išta promijeniti. Zbog toga živimo u stanju nezadovoljstva i nemira. Ne možemo se u potpunosti pomiriti s okolnostima u životu niti ih imamo snage napustiti (…) Ono što vidimo… jest neprestana borba s vjetrenjačama, duhovni rak, odbijanje vlastite sudbine i života, nesposobnost pronalaženja duhovnog mira i prihvaćanja stvarnosti koju živimo.

Ovaj me čovjek pročitao! Ali pravo otkriće došlo je u sljedećem retku:

Kako napredovati i izići iz ovoga nemira? Postoji jedan stari savjet koji glasi: Ako ne možeš izići iz neke situacije… pokušaj dublje proniknuti u nju.

Ako ne možeš izići iz neke situacije, pronikni dublje u nju!

Što sam više prihvaćao taj savjet, počeo sam u sebi osjećati mješavinu uzbuđenja i straha. Uzbuđenje, jer sam konačno pronašao lijek za moju agoniju, i strah jer sam instinktivno znao da će me taj odgovor sigurno i neumoljivo dovesti u moju zemlju sjena: “Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasavao i hodio si kamo si htio; ali kad ostariš raširiti ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš”. (Iv 21, 18)

Dublje uroniti u sebe. Ta jednostavna fraza, privlačna i nelogična, koja želi da sada uđem još dublje, potpunije i konkretnije u one stvari koje su uzrokovale moje trenutno stanje nezadovoljstva sa životom! Bračni život. Obiteljski život. Moj posao. Potrebno je ući dublje u njih! Dublji ulazak u nezadovoljstva sa sobom povlači istovremenu promjenu stvari i nemogućnost povratka na staro. To izgleda teško i naporno. Vrijeme je da “zasučem rukave i zaprljam svoje ruke”. Umjesto da bježim od stvarnosti koja me progonila, morao sam joj ići u susret. Zvuči gotovo poput lude pozivnice na događaj koji duboko mijenja život, a ti nemaš pojma što će se točno dogoditi. Osjećao sam se kao Neo iz filma Matrix koji se nalazi ispred neizbježnog izbora između dviju stvarnosti:

Ovo je tvoja posljednja šansa. Nakon ovoga ne postoji povratak na ‘staro’. Ako uzmeš plavu pilulu – priča završava i probudit ćeš se u krevetu vjerujući u ono što želiš vjerovati. Ako uzmeš crvenu pilulu – ostaješ u Zemlji čudesa i ja ću ti pokazati koliko duboko seže zečja rupa. Zapamti: ja nudim samo istinu. Ništa više.

Poput Nea, ni ja nisam mogao uzeti plavu pilulu. No mene je mučio veliki strah oko izbora crvene pilule. Ako uzmem crvenu pilulu, moglo bi se dogoditi sljedeće (… bar ja tako mislim):

Mogao bih proći kroz proces odricanja koji će biti vrlo bolan.

Kako bih ušao dublje u stvarno stanje stvari, morat ću učiniti odmak od stvari koje radim. Morat ću se odreći osobnih planova, vlastitih želja, projekcija samog sebe kao osobe (kako bih ja volio da me ljudi vide). Prva “usputna žrtva” je bio moj posao koji sam mora zatvoriti. Posljednjih sam godina uz svoj stalni posao vodio i centar za edukaciju. Radi se o poslu koji mi oduzima dosta vremena. Uz to on me udaljava od  moje obitelji za nekoliko dodatnih sati svake večeri i vikendom. Odricanje je sa sobom nosilo bolne odluke: “Zatvoriti centar baš u trenutku kada sam namjeravao proširiti djelovanje, otpuštanje osoblja koje je bilo predano svome radu, razočaravanje studenata koji su dolazili na edukaciju, predavanje pred konkurencijom i prepuštanje titule najboljega centra u gradu…” Iza sebe sam osjećao prijekorne poglede obitelji i prijatelja: “Što on to radi? Što ga je sada spopalo?” Pozitivna stvar ovih odricanja bio je veliki osjećaj olakšanja. No bio sam siguran kako ovo nije jedina stvar koje ću se morati odreći.

Morat ću prihvatiti stvarnost moje trenutne situacije – to će također biti bolno.

U nekoj je mjeri savladavanje novih projekata bio način da izbjegnem monotoniju moje trenutne situacije. Nije mi se sviđalo biti učitelj u školi. Volim svoje učenike, no mrzim pritisak administracije na poslu. Nije mi lako paziti na detalje, a administrativni poslovi su naglašavali baš tu moju karakternu slabost i to me činilo ranjivim. Kad bih dobio na lutriji napustio bih posao učitelja odmah. No to se neće dogoditi i u sebi nosim osjećaj duboke ozlojeđenosti prema poslu koji više otkriva moje slabosti nego što prikazuje moje vrline. Zato će “dublje ulaženje u situaciju” imati veliki utjecaj na to kako pristupam svome poslu. Morat ću radikalno promijeniti svoj odnos prema poslu.

Ništa od ovoga neću smjeti raditi polovično.

Ne bi bilo pošteno prihvatiti izazove koji mi više odgovaraju naspram onih koji mi manje odgovaraju. “Dublje ulaženje” označava potpuno predanje samog sebe svome životu. Ne mogu ozbiljno pristupiti samo jednom području svoga života dok ostalih pet zanemarim. Siguran sam da ne bih mogao ozbiljno pristupiti izazovima bračnog života dok u isto vrijeme zanemarujem područje financija, duhovnog života, slobodnog vremena. Bilo bi to poput pokušaja da zaronim u ocean dok svojim nogama želim ostati u plićaku.

Imat ću kušnju da odustanem.

Čak i dok pišem ovaj članak osjećam iskušenje da odustanem. Osjećam malaksalost čak i prije nego što sam stvarno počeo. Osjećam napast da zaboravim na čitavu stvar, izbrišem napisano, natočim čašu piva i pogledam neki film na TV-u. No koja je alternativa? Neprestani osjećaj, napast, koja mi prigovara da je moj život nepotpun.

Manje ću arhivirati stvari – više ću ih živjeti.

Fokusiranje na moj posao značio je propuštanje brojnih drugih stvari poput: zajedničkih obroka, vremena za igru i molitvu s djecom… “Dublji ulazak” u obiteljski život i korištenje dodatnog slobodnog vremena će značiti bolje shvaćanje i prihvaćanje moje uloge oca u obitelji. Već sada vidim zadovoljstvo i iznenađenje na licima svoje djece kada me pitaju: Ne ideš nikamo večeras?!

Prije nekoliko dana proveo sam sat vremena za kuhinjskim stolom pomažući svome sinu s njegovom zadaćom. Preda mnom je prilika pomoću koje mogu bolje upoznati svoju obitelj kroz jednostavnu svakodnevicu, radeći s njima, pokušavajući shvatiti kako uče, što ih motivira, kako pristupaju izazovu, kako reagiraju na neuspjehe ili uspjehe. Blagoslovljen sam jer imam privilegiju vidjeti kako razmišljaju moja djeca! Velika je čast svakom ocu osjetiti kako duboko utječe na živote svoje djece i oblikuje njihovo shvaćanje svijeta.

Nešto ću otkriti na kraju puta – možda čak pronađem samoga sebe.

Znam biti ciničan u traganju za duhovnim znakovima u svojoj svakodnevici. Moj um je bio zaprepašten kada sam – dok sam pisao članak – na blagdan sv. Franje Saleškog naišao na njegov citat:

Težite da budete ono što jeste i da budete dobri u onome što jeste; sve vaše misli trebaju biti usmjerene prema usavršavanju onoga što jeste. Budite spremni nositi sve križeve s kojima ćete se susresti u ovom procesu. Vjerujte mi, radi se o velikoj tajni, tajni koja je najmanje shvaćena u duhovnom životu, jer svi žele raditi one stvari u kojima su dobri – no malo je onih koji žele živjeti prema planovima i željama našeg Gospodina.

Tko izgubi svoj život, pronaći će ga.

Samuel Baker | Catholic Link

Nenad Palac | Bitno.net

Objavljeno: 11. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi