Sveti Pavao jednom je usporedio kršćanski život s utrkom u kojoj se sportaši podvrgavaju disciplini kako bi osvojili nagradu: „Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; […]” (1 Kor 9,24-25a)

Samodisciplina uistinu je ključna i za sportaša i za kršćanina, naročito što se tiče hrane. Baš kao što sportaši moraju paziti na svoju prehranu i prakticirati samokontrolu pri jedenju, tako ni ljudska bića ne mogu jesti što god žele, kada god žele, i koliko god žele ako žele živjeti uspješan život.

Kako smo raspravljali u našemu prethodnome promišljanju, umjerenost je vrlina koja obuzdava našu želju za zadovoljstvom – naročito zadovoljstvom vezanim za hranu, piće i seks. Umjerenost također obuzdava žalost i frustraciju koje možemo doživljavati kada moramo biti bez tih zadovoljstava, i kada naši apetiti ostanu nezadovoljenima.

Bez umjerenosti skloni smo postati živčanima, ljutima ili škrtima prema drugima jer naša želja za zadovoljstvom nije ispunjena. Bez umjerenosti postajemo robovima svojih apetita, i uviđamo da veoma lako gubimo usredotočenost na dobro koje bismo trebali činiti (teško je ostati koncentriranim na neki zadatak ako ne možemo prestati razmišljati o onoj torti u predvorju ureda ili o onoj vrećici svježih Doritosa u ormariću). Manjak umjerenosti također nas čini sebičnima, time što svoju želju za zadovoljstvom stavljamo ispred dobra drugih (ne obraćam mnogo pažnje na potrebe drugih kada je jedino na što mogu misliti kako ću napuniti svoj trbuh ili utažiti svoju žeđ).

Ja, neumjeren u jelu i piću?

Sveti Grgur Veliki opisao je neumjerenost u jelu i piću kao „neprijatelja u nama”, kojega se mora ukrotiti prije nego što se mognemo uspješno boriti u drugim duhovnim bitkama. Rekao je: „Dokle god je trbuh neobuzdan, sva vrlina propada.”

Neumjerenost u jelu i piću je neuredna želja za hranom i pićem. Neki ljudi koji nisu pretili misle da se ne trebaju brinuti oko ovoga poroka. No mršavi ljudi koji možda ne jedu mnogo hrane mogu biti neumjereniji od nekoga tko je pretio. Mnogo je načina na koje se može zapasti u neumjerenost osim prejedanja. Sveti Toma Akvinski objašnjava da se, kako bismo izbjegli zamke neumjerenosti u jelu i piću, moramo brinuti ne samo o tome koliko jedemo, nego i što, kako i koliko često jedemo.

Koliko jedem?

Dva su pitanja koja si trebamo postaviti u ovoj stvari. Prvo: jedem li previše pohlepno – više od dijela koji me zapada – toliko da drugi za stolom ili na nekom društvenom događanju ne mogu dobiti toliko? Kako nas podsjeća knjiga Sirahova: „Kamo drugi gleda, ti ne pružaj ruke, da se s njim ne sukobiš u zdjeli.” (Sir 31,14)

Drugo: jedem li više nego što mi treba? Nije pogrješno udovoljiti svojoj gladi do jedne točke, i prikladno se nahraniti. No mogu li lako ustati od stola, a da se nisam posve natrpao? Ako često punim želudac do maksimuma, to je znak navezanosti.

Što jedem?

Jesam li sklon jesti samo skupe, elegantne vrste hrane? Jesam li izbirljiv u jelu? Jedem li samo određene vrste hrane ili određene proizvode, ili možda uvijek želim da su mi jela pripremljena na određeni način? Kada mi posluže hranu koja nije po mojemu ukusu („To nije organsko!”, „To je neko čudno strano jelo, koje nikada nisam jeo!”, „O ne, previše povrća!”), nastojim li to ipak pojesti veselo, i izraziti zahvalnost osobama koje su tu hranu pripremile? Ili se žalim na hranu u menzi ili za obiteljskim stolom? Čak i ako ne kažem ništa naglas, da li možda u sebi „cvilim” jer to nije ona hrana koju volim?

Ako je moj odgovor na ijedno od ovih pitanja „da”, to je vjerojatno znak da sam previše navezan na neke određene vrste hrane, i da u mojoj duši vlada porok neumjerenosti u jelu i piću.

Naravno da neki ljudi imaju posebne prehrambene potrebe. Na primjer, netko sa srčanim problemima mora izbjegavati jela s mnogo kolesterola. Osobe koje imaju opasnu alergiju na kikiriki, od kojega dobiju anafilaktički šok, moraju svoje domaćine upozoriti na tu namirnicu koja im može ugroziti život. No kada se radi o mojim osobnim ukusima, jesam li voljan umrijeti samome sebi u nekim prigodama kako bih drugima dao prednost ili kako bih odao počast osobama koje me poslužuju?

Razmislite kako se drugi ljudi osjećaju kada primijete naše izbirljive stavove. Kada naš bračni drug, naši roditelji, ili domaćin koji nam priprema jelo, primijeti naše „iznimno zahtjevne” ukuse, zbog toga im može biti neugodno ili teško. Može im pričinjati stres to što se moraju nastojati prilagoditi našoj zahtjevnosti. Naša izbirljivost može čak učiniti da se osjećaju loše što i oni nemaju tako visoke standarde o hrani kao što ih mi imamo.

Kako jedem?

Jedem li prebrzo? Iz katoličke perspektive, obrok je više od prigode da zadovoljimo svoju glad i nahranimo svoje tijelo. Obrok je vrijeme da podijelimo svoj život jedni s drugima i da razgovaramo. No kada ljudi jedu prebrzo, oni su toliko usredotočeni na to da napune svoj trbuh da ne obraćaju mnogo pozornosti na druge ljude. Umjesto da ljubazno predviđaju želje drugih ljudi za više vode, vina, ili kruha, neumjereni ljudi više se brinu kako će na svoj tanjur staviti to što žele. Štoviše, kada je netko toliko usredotočen na to da napuni svoja usta, teško mu je razgovarati s drugim ljudima za stolom. Večera za takve ljude postaje više vremenom za zadovoljavanje svojega apetita nego okruženje za zajedništvo s drugima. Umjesto da istinski dijele obrok i da dijele život za stolom kao ljudska bića, kako bi trebalo biti, neki ljudi jedu poput životinja koje eto, slučajno dijele isto korito, buljeći u svoju hranu, puneći svoja usta, i nikada ne gledajući druge u oči.

Nadalje, kada osoba prebrzo jede, on zapravo i ne uživa u hrani. Bog je učinio da dobra hrana bude zadovoljstvo. Trebali bismo svoje obroke jesti polagano, kako bismo zapravo mogli uživati u njima! Osoba koja uvijek žuri s jedenjem nije uistinu sposobna uživati u zadovoljstvu dobre hrane.

Kada jedem?

Moram li jesti baš svaki put kada osjetim glad? U mojoj su obitelji naša djeca, dok su bila malena, prolazila kroz nezgodno razdoblje, kada su učili ispravno izražavati svoju želju za hranom ili pićem. U tim prijelaznim mjesecima, čim bi osjetili makar i mrvicu gladi ili žeđi, vikali bi tako tragičnim glasom, kao da se radi o velikoj krizi: „Tako sam gladan!” ili „Soka! Soka! Soka!” I naravno, očekivali su da će netko istoga trena zadovoljiti njihovu glad ili žeđ.

Slično tome, kada mi ne obuzdavamo svoje apetite, oni postanu poput malenoga djeteta u nama, koje vrišti: „Želim čokoladu!” ili „Treba mi moja kava iz Starbucksa!”, ili „Moram, imati pomfrit iz McDonald’sa, odmah!” I poput nediscipliniranoga djeteta, puštamo da nas naši apetiti kontroliraju. Možda moramo tijekom dana pomalo grickati, jer bi malo gladi bilo nešto previše bolno. Ili moramo početi jesti prije nego što drugi sjednu za stol. Ili možemo odlučiti napraviti spontanu desetominutnu stanku na poslu, ili skrenuti s puta kući samo da svratimo u brzi restoran, ili plaćati za stvari koje nismo planirali – sve samo da udovoljimo tome neprestanome, zapovjedničkome glasu našega apetita.

Post

Post je vrlina koja nam treba kako bismo svoju volju oslobodili od ropstva svojim apetitima. Sveti Toma Akvinski kaže da post obuzdava požude tijela. Redovito se suzdržavajući od hrane i pića vježbamo svoju volju u tome da kaže „ne” našoj gladi i žeđi. Rezultat toga je da naša volja postane snažnijom, i da nas naši apetiti neće u tolikoj mjeri kontrolirati, i da nećemo biti frustrirani ako oni nisu odmah ispunjeni.

Kada odbijamo popustiti svojim apetitima u malim stvarima, kao što je čokolada za vrijeme korizme, ili meso petkom, stječemo veću samokontrolu. To je jedan od razloga zašto je Crkva odredila određena vremena, poput korizme ili petaka, kao naročite dane pokore: kako bismo imali redovite prigode prakticirati samokontrolu, i tako rasti u umjerenosti.

Opijanje i trijeznost

I na kraju, jedna stvar o opijanju i trijeznosti: trijeznost je vrlina koja obuzdava našu konzumaciju alkohola. Piti alkohol samo po sebi nije nemoralno, ali opijanje jest. Zapravo, prema svetom Tomi Akvinskom, opijanje – pijenje do točke da nam to ometa korištenje razuma i uzrokuje gubitak kontrole – jest smrtni grijeh. Sveti Pavao navodi opijanje kao jedan od grijeha koji čovjeka udaljavaju od kraljevstva Božjega (1 Kor 6,10; Gal 5,21).

Akvinac objašnjava da, kada je čovjek svjestan da je njegovo pijenje neumjereno i da se on opija, ali se želi opiti radije nego da prestane piti, njegova je pijanost smrtni grijeh jer on „voljno i znajući sebe lišava uporabe razuma, kojime čini krjeposna djela i izbjegava grijeh, i tako smrtno griješi, riskirajući zapadanje u grijeh.” [i]

Kako je jedan moj nekadašnji učenik jednom rekao: „Dovoljno je teško pokušavati biti dobrim kršćaninom i onda kada smo trijezni!” Stvarno, nastojanje oko vrline teško je i kada se u potpunosti služimo svojim razumom. Svjesno se dovesti u takvo stanje kakvo nam priječi korištenje razuma – kako se događa kada smo pijani – još više ugrožava našu sposobnost da činimo dobro i opiremo se grijehu.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Catholics United for the Faith, Inc. Copyright © 2021. Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana. 


[i]  Sveti Toma Akvinski, Teološka suma II-II, Q. 150, čl. 2.